U zemlji koja se još uvijek pokušava odlučiti želi li biti moderna demokracija ili muzej ideoloških fosila, Kumrovec svakog 25. svibnja postaje središte jednog osebujnog hodočašća – onog u čast Josipa Broza Tita, čovjeka koji je u miru imao više žrtava nego neki u ratu.
Nije to proslava, kažu – više „sjećanje“. Na što točno, nitko nije siguran. Na represiju? Na Goli otok? Na Bleiburg koji se godinama nije smjelo ni spomenuti? Ili možda na vrijeme kad se znalo tko je šef, a šef nije volio pitanja?
A kad je glavni govornik Stjepan Mesić – čovjek koji je u karijeri uspio biti sve i ništa, koji je ujutro pjevao jedno, a navečer drugo – onda je jasno i tko su slavljenici. Gdje je Mesić počasni govornik, povijest je sigurno… fleksibilna.
Okupljeni – prava galerija čudnovatih likova. Od nostalgičara u partizanskim kapama, preko bivših komesara s modernim pametnim telefonima, do izgubljenih generacija koje su u Titu pronašle sigurnost, jer nikad nisu naučile misliti bez dopuštenja. Neki u svemu tome vide „borbu protiv fašizma“, iako nitko ne zna tko je danas fašist, a tko samo ne želi plaćati još jedan mit.
Tito, onaj isti koji je dao zatvarati, progoniti i ušutkivati – danas se slavi kao nekakav „državnik“, „vođa“ i „otac naroda“. A što su svi ti narodi kasnije napravili jedni drugima, to se valjda ne računa. Povijest, kažu, pišu pobjednici – osim u Kumrovcu, gdje je pišu preživjeli mitovi, uz grah i pivo.
I tako, dok svijet ide naprijed, Kumrovec ide u rikverc – veselo, s osmijehom i zastavama koje više ni u muzeju ne stoje bez konteksta.
Jer za neke, prošlost nikad ne umire – samo se svake godine malo bolje našminka.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
