I tako, došao je i kraj našem Orašku.
Tako to ide kad su vlast u rukama onih koji misle da je moć isto što i pamet – i da sve što zamisle odmah postaje sveto pismo.
Kažu – „ne uklapa se u projekt“. Kojeg projekta, pitate se? E pa ni mi ga nismo vidjeli. Ali vjerujte na riječ, ne uklapa se. U nešto.
Kažu i da „prlja“. Jer, naravno, mi koji smo tamo stajali, čekali autobus, družili se, smijali, dijelili sendviče i prve simpatije – mi smo očito bili žarište civilizacijske nečistoće. Smetnja u prostoru.
Tamo se pričalo, veselilo, gubilo i pronalazilo.
Ali to danas nije moderno. Danas nije poželjno ni razgovarati, a kamoli veseliti se nečijem uspjehu. Danas se kolega ne podržava – s kolegom se natječe, sapliće ga se usput i još se time hvali. A sendvič? Ako ga i imaš, zadržiš ga za sebe. Ili ga objaviš na Instagramu, pa nek’ svi vide koliko ti je „fino“.
Grad vode oni koji ne znaju što znači „zajedništvo“, osim kad se skupi većina za dizanje ruku.
Sve mora biti sterilno, ravno, bez sjete, bez mirisa, bez prošlosti. Jer tko još ima vremena za emocije kad treba „napredovati“?
Naš Orašak nije bio savršen. Bio je običan. I baš zato je bio – naš.
Ali eto, nije se uklapao.
A mi? Mi smo, izgleda, još jedina prljavština koju nisu stigli izbrisati. Za sada.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
