Mostar je peti grad po broju stanovnika u Bosni i Hercegovini. Prema rezultatima popisa iz 2013. godine, u njemu živi 126.612 ljudi. Čak i da ih je znatno manje, ovaj grad zaslužuje barem jednu sportsku dvoranu. Ipak, nema nijednu. Točnije, postoji samo jedna u obrisima – projekt koji traje desetljećima, a nitko ne zna kada će se pretvoriti u stvarnost, kada će se s njezina parketa začuti odjeci lopte, a s tribina usklik radosti i uzdah razočaranja. I takav, Mostar je u svijet poslao desetke vrhunskih sportaša. Priča stara više od pola stoljeća, a i dalje itekako aktualna.
“Nama je naš rukometni dom bio Kantarevac kao betonsko igralište, nismo znali za bolje. Za nas su to bili dobri uvjeti”, prisjeća se Zlata Zubac, trenerica HRK Grude.
“Snalazili smo se na betonskim i tvrdim podlogama. Nekada je dvorana na Bijelom Brijegu imala linoleum, sada je to tek nešto bolje. Mostar, nažalost, nije značajno napredovao u sportskoj infrastrukturi”, objašnjava Vedran Princ, potpredsjednik HKK Zrinjski Mostar.
Rupa na kojoj se, nakon 44 godine, tek naziru obrisi sportske dvorane i dalje je samo san svih Mostaraca. Školske dvorane i danas su jedina opcija za treninge i prvenstvene utakmice.
“Izgradnja dvorane nije nužno presudna za stvaranje šampiona, ali jest za izgradnju sportske kulture i infrastrukture za velika natjecanja. Velike dvorane privlače djecu i stvaraju nove generacije sportaša – kada dijete uđe u jednu takvu dvoranu i vidi šampione, velika je vjerojatnost da će i samo poželjeti postati jedan od njih”, ističe novinar Boris Čerkuč.
U vrijeme kada se mostarska Lokomotiva plasirala u najviši rang natjecanja, zbog nepostojanja adekvatne sportske infrastrukture, utakmice su se morale igrati izvan Mostara.
“I te smo godine, nažalost, igrali u Nevesinju, jer je ono imalo dvoranu, za razliku od Mostara“, dodaje Zubac.
“Mostar je kroz povijest doživio niz poraza. Rukometašice su, koliko znam, igrale u Nevesinju, Čapljini, Širokom Brijegu, Čitluku, Jablanici. Šamar za šamarom. No u 21. stoljeću, civilizacijski standard podrazumijeva da imate veliku dvoranu – i to ne samo zbog sporta”, dodaje Čerkuč.
Upornost, odlučnost, podrška roditelja i trenera, proliveni znoj i suze, pa i inat – sve je to dio puta svakog sportaša do vrhunca. Unatoč svemu, to nije spriječilo grad na Neretvi da iznjedri velika svjetska sportska imena.
“Da krenem od pokojnog Praje Dalipagića, Bojana Bogdanovića, braće Karačić u rukometu – to su velika svjetska imena, poznata i priznata svugdje, a odrasli su na mostarskom betonu”, navodi Princ.
“Ako kažem da je Jasna Merdan Kolar, koja je bila najbolji strijelac svijeta, igrala i počela na Kantarevcu – na betonu – to sve govori. Tu se razvijala i dugo igrala”, ističe Zubac.
Sport se danas znatno razlikuje od onoga prije 20 ili 30 godina. Znanost je snažno uključena u trening, a i stil života mladih se promijenio. Ugledajući se na dosadašnje rezultate, vjerujemo da će Mostar nastaviti stvarati sportske velikane. A hoće li dočekati i dvoranu? To ostaje pitanje na koje se još čeka odgovor.
