Poziv u vojsku, kada stižu prvi pozivi, što s mladićima koji žive u inozemstvu? Hrvatski sabor izglasovao je 24. listopada 2025. godine izmjene i dopune Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kojim se uvodi vojni rok i temeljno vojno osposobljavanje.
Domoljublje, žrtva i zakonske obveze prema državi su na ispitu svakoga onoga tko zaprimi poziv za vojsku. Svakako, takav ideal u modernom društvu podložan je preispitivanju. Poučen osobnim iskustvom dragovoljca Domovinskog rata, koji je prošao cijeli Domovinski rat, danas imam problem s dokazivanjem statusa i ostvarivanjem svojih prava kao hrvatski branitelj.
Suvremena birokracija i nebriga dijela djelatnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske dovodi u pitanje isplativost te žrtve, tjerajući mlade da preispitaju smisao izlaganju životnog rizika u vojnoj službi. Danas su mnogi ratni veterani Hrvatskih snaga HV-HVO suočeni s kašnjenjem, gubitkom dokumentacije, promjenama kriterija za priznavanje statusa, što sve zajedno čini administrativnu prepreku.
Nameće se pitanje kako osoba koja je dragovoljno pristupila u Zbor narodne garde 1991. godine, fizički bila u sukobu s postrojbama JNA, a danas tri desetljeća od stvaranja Hrvatske države nije evidentirana kao Branitelj? Uz činjenicu kako sam uputio dva pisana zahtjeva nadležnim institucijama?! Kako je to moguće u suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj koju sam stvarao i branio od agresora od 1991? Ova nepravda narušava povjerenje u državu i institucije koje ne postupaju zakonito.
Osobno sam kao autor ovoga teksta to doživio i mogu mirne duše kazati kako nemam povjerenja u institucije koje rješavaju status branitelja, što dokazujem i dokumentacijom u ovoj objavi. Uputio sam pisani dopis MORH-u 2007. godine i dobio odbijenicu. Ponovno sam, sukladno novom zakonu uputio Zahtjev 2023. godine, Područnom odjelu za poslove obrane Zagreb, Odsjek za poslove obrane Zagreb-zapad – Sigetje 2. 10.000 Zagreb (preporučenom pošiljkom) i do dan danas nisam dobio odgovor od nadležnog ureda obrane. Tri desetljeća nije mi riješen status Dragovoljca-branitelja. Do danas od države koju sam sanjao nisam ništa ni dobio. Suma sumarum, činjenica je kako nisam ni sanjao Hrvatsku državu kakova danas postoji. Sanjao sam i borio se za pravednu, demokratsku, samostalnu i suverenu Hrvatsku državu!
Domoljublje, žrtva, čast, služenje idealu i domovini su riječi koje mi poput munja prolaze kroz glavu. Napustiti odvjetnički ured 1991. godine, kao diplomirani pravnik i otići u ZNG, biti Dragovoljac, Branitelj, izložen riziku gubitka života, izložen riziku gubitka odvjetničkih beneficija, riziku PTSP-a i mentalnog zdravlja? Je li etički uopće mjeriti žrtvu financijskom ili statusnom isplativošću? Ili je to isključivo moralni čin.
Danas su mladi pragmatičniji. Oni promatraju sudbinu starijih Dragovoljaca i Branitelja. Ako vide nepravdu, i borbu za temeljna prava, to služi kao odvraćajući čimbenik za ulazak u službu, bez obzira na domoljublje. Odluka o odlasku u vojsku je duboka i osobna. Ovisi o ravnoteži između idealističke želje za služenjem i pragmatičnog straha od birokratske nepravde i gubitka života. Svakako sudbina nas starijih branitelja izravno utječe na motivaciju novih naraštaja. Država ima moralnu obvezu prema onima koji su se žrtvovali za nju kao branitelji iz prošlosti, ne samo iz zahvalnosti već kako bi inspirirala one koji bi to mogli učiniti u budućnosti, kao budući vojnici.
Dok god država ne poštuje živog Dragovoljca – Branitelja iz prošlosti, teško može očekivati da će se novi naraštaj beskompromisno žrtvovati za nju u budućnosti. Mnogo je upitnika i nepoznanica za mene kao hrvatskog branitelja iz 1991., a još više upitnika za nove generacije???
Moje iskustvo je kako je vojska škola, ali ne za svakoga!
piše: Zdenko Lučić, brigadni general HVO-a te zapovjednik Jedinice za posebne namjene iz Ljubuškog
