Ako me nađu mrtvu nisam se ubila. Ne bih to učinila nikada, ali kako bi im bilo lakše tužiteljstvo bi vjerojatno to tako klasificiralo. Živimo u društvu neriješenih ubojstava i velikih kriminalnih radnji.
Većina je natjerana da šuti, a tko ne šuti ispada glup.
Moja tema nekad su bili nezakonito zapošljavanje i dječja prava. Ta su mi iskustva omogućila da vidim kako funkcionira pravosuđe. Ne žalim. Bolje se boriti sa plavim kuvertama nego sa dijagnozama.
I bolje se boriti sa plavim kuvertama nego sa rozim…
Žalim samo za izgubljenim vremenom, kao branitelji što ga izgubiše kako bi u slobodnoj zemlji slobodan bio samo kriminal i zlo.
Nekada čovjek pusti neke borbe, po vjerovanju kako će Bog preuzeti sve u svoje ruke i razriješiti stvari.
Ili ja ne vjerujem dovoljno ili je Bog htio da još učim, ali kada sam ja pustila sve, jer su jači(čitaj pokvareniji), nakon što sam poduzela sve po pitanju nekih svojih temeljnih ljudskih prava, počeli su gonjati mene.
Zasad se s tim nosim prilično dobro, nažalost za one koji progone ovu ženu bez muža i koji će ih barem razotkriti.
Jedna se vrata zatvore, druga otvore pa ja polako kroz ta vrata i prostorije, mračne i svijetle, uzbrdo i nizbrdo svijetlim i govorim koliko mogu.
Nije mi neka lijepa uloga, ali mora netko i to.
Međutim, nisam ni ja od kamena, pogodi me tu i tamo netko “kamenom”.
Tikva neka, ovu moju tvrdu tikvu u čelo…
Pa tako neki dan jedna žena primjeti, dok sam govorila nešto o svojim djelima za djecu, da sam ja ta Ružica, citiram : “Vi ste se ono nešto bunili…”
Ništa o knjizi i slikovnicama za djecu kojima sam željela uljepšati svijet i ostaviti nešto lijepo na ponos svome kraju i narodu, nego ona mene zna samo po tome kako sam se ono ja “nešto bunila”. Jesmo li mi još uvijek u vremenu vladavine nekog okupatora pa se onaj tko traži svoje zakonom zagarantirano.pravo “buni”. Pobuna je nešto drugo. Ali ovakvo klasificiranje zapravo ukazuje da su nečije glave još u ropstvu.
Kada bi otišli samo još korak nazad neki bi čini mi se pripremali lomače, jer sudovi i druge legalne metode su kako se čini postali bespotrebni i suvišni.
Đeš’ se buniti?! Odmah na lomaču.
Pomislim tada:’Tikva se tikvom izbija’.
Nisam joj rekla ništa ružno već samo otprilike da se ja nisam bunilia nego sam oštećena kao i mnogi drugi u nečemu drugome i ukazala sam na to i druge krađe, zloporabe položaja i ovlasti, te na neke ‘tikve’ što su sjedile po nekim odborima i vijećima. Nisam šutjela što je i po zakonu i našoj vjeri. Samo sam ukazala kako idemo prema paklu brže nego ikada.
Kako se moj radni spor ne rješava već preko deset godina, smatram to što sam “otresla prašinu sa obuče i krenula dalje” potezom vrijednim divljenja, jer ne bih se glave nanosila, ako većia ovako razmišlja kao ona koja ne tumači moje ponašanje usklađeno sa samim Evanđeljem , nego ga klasificira kao pobunu.
Šta li tek misli o nekima još hrabrijima od mene?
Donekle i razumijem jer mnogi su šutjeli znam, i u tom trenutku bolje prošli.
Ali evo još su nijemi te mi ih je baš nešto žao.
I petnaestak godina kasnije oni imaju zalijepljena usta.
Srećom da imaju nos pa mogu disati barem.
Drugim riječima, ja sam samo kao i neki drugi htjela pokazati put iz magle u koju su utonuli onima koji opijeni vlašću i tim svojim glasom koji vrijedi nekoliko postotaka od jednog cijelog (umišljeni bijednici drugim riječima) i kao omađijani slijede nekog vođu, nekog nadređenog i gaze male ljude kako bi bili stepenicu više u nekom pokvarenom društvu, a zapravo stepenicu bliže paklu.
Ali tko sam ja da o tome govorim?! Obična žena iz kužine.
Uff, bit će pečenih bundeva…
Vratit ću se sada na početak teksta, naime na plave i ružičaste omotnice iz priče koja naizgled nema nikakve veze s prethodno spomenutim borbama za preživljavanje u svom mjestu i domu.
Tikva je pukla, sjemenke se razletjele, sada se netko “buni” protiv mene.
Pravi lomaču…
Znate ono kada se u filmu ili romanu dobar lik pretvori u lošeg.
U stvari dobar lik se pokušava prikazati lošim, da bi se do kraja filma stvari razbistrile i dobar lik pobjedio ili bio ubijen iz zasjede.
Nije uvijek Happyend ali je nekakav End.
Zamislite sada da redatelj usred snimanja filma mora napustiti snimanje pa se netko poigra sa scenarijem.
E o tome ću vam pisati.
Neki dan sam slušala jedno objašnjenje nekog svećenika o tome kada griješimo govorom, jezikom.
Između ostalog rekao je kako griješimo jezikom nekada kada šutimo.
Znala sam ja to i prije mnogo godina, ali drugačije je to kada pratar kaže, dakle nisam pozitivan lik nego onaj drugi ako znam, a šutim. Hvala fratru.
Zato sam se opet po tko zna koji put duboko zamislila i tražila savjete.
Ako zbog onoga što znam odem na sud ili tužiteljstvo oni mogu odraditi sve tako da ne bude pravedno. Može me netko i likvidirati da me ušutka.
Nije mene strah smrti. Strah me umrijeti da nisam sve poduzela. Evo pomirila bih se da umrem kao optužena, ali da odnesen istinu sa sobom na to nemam pravo. Otišla bih sa još jednim teškim grijehom na duši.
Lako za sud…to su samo plave i roze kuverte.
Preuzmi, izbjegni, odgodi, dođi, ne dođi…igre bez granica u kojima si osuđen već kada ti neki tu u svakom smislu površan tužitelj kroji sudbinu.
Znate ono:-Tužitelj te tuži, tužitelj te sudi.
Ipak ja bih ovome tužitelju na koga mislim pružila ruku da ga izvučem. Nije u redu da ja rješim slučaj i poberem lovorike, a on plaću.
U redu je da on sve pobere, jer šta će mi lovorike.
Sloboda je jedino što nam treba. Ona koju ti otmu kada po krivim naputcima pokrenu istragu i ne istraživši ništa dalje od radnog stola na kome se našla hrpa krivotvorenih papirina i podignu optužnicu.
Kada bi taj tužitelj, odnosno ti tužitelji i neki odvjetnici, išta pogledali osim toga, ili htjeli čuti istinu, oni bi mogli živjeti mirno dalje.
Ovako moram reći par stvari, a neka čuju i drugi, jer dogorjelo je…
Dimi ili je magla.
Vrijeme je izvući tikve iz magle u koji su upale ili gurnute i kriju se i sudaraju i pucaju.
Trebamo pod hitno svi pomoći barem nekome da se spasi, inače propade sve.
Živimo u vremenu i mjestu u kome svaka tikva može nekažnjeno uprijeti prstom u vrijedno i pošteno čeljade i uništiti mu nešto što je stvarao i za šta se borio uključujući i ugled. Koga ćemo onda djeci i unučadi imati pokazati za dobar primjer?
Dječji životi se uništavaju pred našim očima, drogiraju ih, siluju, pa čak i snimaju.
Uzimaju živote doslovno.
A usta zalijepljena.
Ako se onda još žrtve trebaju sramiti, i kriti kao tikve u magli, a smutljivci i zločinci mirno i časno živjeti, onda smo već u paklu samo nam nije nitko još “kupio mise” i vodio sprovod.
Gledam ovih dana jednu njivu sa tikvama obavijenim jesenskom maglom i mislim se kako je žalosno ako smo postali polje sa tikvama koje će uskoro mraz promrznuti i sagnjiti će u polju kao da ih nije ni bilo, prije nego shvatimo da se isto dogodilo mnogim guskama nekada ranije.
Nastavlja se…
Ružica Zeljko / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
