Digitalni prostor postaje novo i sve opasnije poprište nasilja nad ženama. Prevalencija digitalnog nasilja nad ženama kreće se od 16 do čak 58 posto, a 90 posto svih lažnih online pornografskih sadržaja, poznatih kao deepfake, čine seksualizirane slike žena. Posljedice su stvarne: psihološka šteta, prisilna kontrola, pa čak i femicid. Najizloženije su žene koje govore, djeluju i predvode: novinarke, braniteljice ljudskih prava, političarke, aktivistice, studentice i mlade žene koje tek ulaze u javni prostor.
U emisiji „Novi dan“ o ovoj temi govorili su muškarci koji snažno zagovaraju da digitalni, kao i svaki drugi prostor, mora biti siguran za žene i djevojčice: Josip Aničić, tužitelj Tužiteljstva Zapadnohercegovačke županije, i Feđa Mehmedović, voditelj programa Instituta za populaciju i razvoj Sarajevo.
Na pitanje uspijevamo li kao društvo odgovoriti na promjene i nove oblike nasilja, Ančić navodi:
„Što se tiče tradicionalnog i digitalnog nasilja, mogu reći da je digitalno nasilje sada mnogo češće. Još uvijek se ne uspijevamo nositi s njim jer je digitalno nasilje u odnosu na tradicionalno, odnosno offline nasilje, mnogo opasnije i žrtvama ostavlja teže posljedice. Digitalno nasilje je stvarno nasilje — to je samo drugačiji način na koji se nasilje vrši. Počinitelj žrtvi može pristupati 24 sata dnevno.
S pornografskim fotografijama i videozapisima dodatno se pojačava šteta jer, kada jednom dospiju na internet, ondje ostaju trajno. Žrtva ima osjećaj da nikako ne može zaustaviti dalje širenje takvog sadržaja — i to je ono što je čini iznimno ranjivom“, rekao je Aničić za N1.
Mehmedović: Društvo nije svjesno posljedica
„Digitalno nasilje postoji već 20 godina. Razvojem društvenih mreža i novih tehnologija pojavljuju se i novi načini zlostavljanja. Ne bih krivnju pripisivao samo mladićima — cijelo društvo kao da nije svjesno posljedica nasilja, ne samo po žrtvu nego i po zajednicu u cjelini.
Nasilje ostavlja destruktivne posljedice i na svjedoke i na širu okolinu. Ni oni koji vrše nasilje nisu svjesni posljedica, ni za sebe ni za druge“, istaknuo je Mehmedović.
“Različite forme nasilja javljaju se već u predškolskom odgoju”
„Ako se nasilje događa u obitelji, često čujemo da je to ‘njihova stvar’. Time se stvara dojam da je nasilje prihvatljivo. Djeca to gledaju, odlaze u školu i tamo svjedoče nastavku nasilja — bez jasne reakcije. U osnovnom i srednjem obrazovanju nasilje je sveprisutno, a digitalni prostor samo je produžena ruka tog nasilja“, pojasnio je.
“Kao društvo opravdavamo nasilje”
„U BiH svaka druga žena preživjela je neki oblik nasilja nakon 15. godine života, što potvrđuju istraživanja iz 2013. godine i kasnija OSCE-ova. To nasilje najčešće dolazi od partnera ili osoba iz najbližeg okruženja.
Društveni normativi često opravdavaju nasilje i obeshrabruju reakciju — a to je najveći rizik“, upozorava Mehmedović.
Žrtve rijetko prijavljuju nasilje
Razlog je, kažu, dubok strah i nepovjerenje u sustav.
„Najveći problem je strah da će se fotografije ili snimke dodatno proširiti. Problem je i što žrtve ne znaju kako prijaviti nasilje, a kad se i jave — pristup prema njima često je loš. Žrtva doživi dodatno propitivanje, osuđivanje i sramoćenje“, rekao je Aničić.
Roditelji se ne uključuju u prevenciju
Škole često nemaju ni kapacitete ni dovoljno podrške, a roditelji se rijetko odazivaju na edukacije.
„Na radionicama za roditelje od sto pozvanih dođu jedan ili dva. To je zastrašujuće“, istaknuo je Aničić.
