Pojavom Zdenka Lučića u izboru za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ova politička borba posve neočekivano postala je mnogo zanimljivija i dinamičnija nego što se moglo pretpostaviti. Lučićevi medijski istupi posljednjih dana, a poglavito gostovanje kod Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku Face TV-a, podigli su jako puno prašine.
Lučić od objave svoje kandidature, kao neovisni kandidat kojeg podupire veći broj oporbenih stranaka s hrvatskim predznakom, ima popriličnu naklonost bosanskohercegovačkih Hrvata, no zanimljivo i kod Bošnjaka je sve više cijenjen, te i oni sa simpatijama gledaju na njegovu kandidaturu. Samim time neće biti iznenađenje ukoliko izostanu tisuće bošnjačkih glasova za DF-ovog kandidata Slavena Kovačevića, koji je ionako nekoliko puta mijenjao svoju nacionalnost, jer bi u tom slučaju mogao upravo profitirati kandidat Lučić, koji zasigurno uživa znatno veći ugled i simpatije nego kandidatkinja Dragana Čovića.
Stoga se sve češće postavlja vrlo logično pitanje – može li Ljubušak postati predsjednik države? Odnosno, može li netko tko nije član HDZ-a BiH ili njihovih partnerskih stranaka iz Sarajeva pobijediti u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?
Odgovor je i više nego logičan – može. I ne samo da može, jer ukoliko je ostalo imalo pameti kod građana Bosne i Hercegovine, kako onih iz reda hrvatskog tako i onih iz reda bošnjačkog naroda, to će se i dogoditi, jer ovdje se radi o dobrobiti svih naroda i relaksaciji previše zategnutih odnosa, a čemu su objektivno kroz dugi niz godina najviše kumovale upravo politika HDZ-a i SDA, pa i nekih drugih bošnjačkih stranaka ili bolje rečeno stranaka sa sjedištem u glavnome gradu.
Zanimljivo, Ljubušak je nekoć bio gradonačelnik Sarajeva, što danas baš i nije previše poznato, a riječ je o Mehmed Begu Kapetanoviću, rođenom 1839. godine. On je rođen u Vitini kod Ljubuškog. Završio je medresu u Ljubuškom i učio je orijentalne jezike. 1878. dolazi u Sarajevo, gdje 1893. postaje gradonačelnik i na toj dužnosti ostaje do 1899., kada se zbog bolesti povlači. Umro je 1902.
Krajem 19. stoljeća po Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima bavio se sakupljanjem narodnog blaga. Objavio je nekoliko knjiga, a poznata mu je knjiga “Narodno blago” (1888). U drugoj knjizi, “Istočno blago” (1896), sabrao je i preveo nove turske, arapske i perzijske poslovice i mudre rečenice.
Tarih na njegovom nišanu s jedne je strane na perzijskom, a s druge na bosanskom jeziku, ali na arapskom pismu. Zapis je ispisan krupnim talik pismom na perzijskom jeziku, čiji sadržaj u prijevodu glasi:
O, uzvišeni (Bože), kad bi moj grijeh bio koliko planina Kaf,
ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznatna stvar.
Ova vrsta dokumenta potvrđuje da se Kapetanović, čiji je pseudonim glasio Muhibi, bavio i književnim radom i da je bio “pametan čovjek”, “pjesnik, povjesničar i čovjek dobrih osobina”. Njegova biografija tako dobrim dijelom podsjeća na biografiju kandidata Zdenka Lučića. Naime, tada su u Sarajevu govorili kako je napokon na čelo grada došao pametan, elokventan i školovan čovjek, kojeg su svi voljeli.
Stoga, zašto sutra ne bi nešto slično mogao napraviti i Zdenko Lučić, eventualnim dolaskom na poziciju člana Predsjedništva BiH? A narod konstatirati, slično kao nakon Kapetanovićevog izbora za gradonačelnika Sarajeva – evo ga, napokon da nas povede jedan pametan i školovan.
Filip Krišto / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
