Postoji trenutak kada se narodu toliko dugo prodaje magla da se na kraju pojave ljudi koji razbiju cijelu kulisu ulaskom u politiku i sport. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini taj trenutak ima dva imena: Zdenko Lučić i Igor Štimac.
Ne zato što su “spasitelji”, nego zato što su jedini koji nisu dio kartela Vladara koji je godinama glumio da predstavlja Hrvate, dok je zapravo predstavljao samo sebe, svoju obitelj, rodbinu i prijatelje kroz financijske interese i otimanje državne imovine.
Pojava Lučića i Štimca je šamar. Šamar samozadovoljstvu, šamar političkoj uhodanosti, šamar mentalitetu “ne talasaj”. I sve to jedanko u politici i sportu. Zna se tko se smije kandidirati na izborima, zna se tko se smije zaposliti, zna se čija djeca trebaju igrati u HŠK Zrinjski, a čija ne, zna se tko će biti nogometni prvak u Bosni i Hercegovini i sve to po prljavim političkim dogovorima Vladara s genocidnom tvorevinom. Gdje je tu politika, gdje je tu sport? Pitali su se mnogi, ali nisu smjeli o tome zboriti. Sada to jasno i razgovjetno narodu predstavljaju Zdenko Lučić i Igor Štimac svaki u svojoj domeni.
Dvojica koji imaju zavidne životopise i zato smetaju onima koji imaju samo funkcije
Lučić i Štimac imaju ono što njihovi osporavatelji nikada nisu imali: stvarne zasluge.
- Lučić je bio u ZNG-u, HVO-u, HDZ-u uz Tuđmana, dok su neki drugi bili zauzeti aktivnostima KOS-a, bubnjanjem na tribinama Veleža i na početku raspada tamnice naroda Jugoslavije štitili ustavnopravni poredak SFRJ do te mjere da Lučić javno optužuje Vladara za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i targetira ga kao odgovornog za raketiranje hrvatskih gradova, Zagreba, Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnika, Gruda i Ljubuškog.
- Štimac je skidao petokraku s Hajdukovog dresa, dok drugi nisu u životu nikada ozbiljno igrali nogomet, ni na mostarskim mahalama ni kvartovskim igralištima, a danas uživaju u sinekurama koje im je u zamjenu za podanički odnos omogućio Dragan Čović. I Štimac je svojim djelovanjem stao u zaštitu hrvatskih branitelja na montiranim sudskim procesima u Republici Hrvatskoj što nije mala stvar.
Životopis vladara i njegovog poslušnika iz Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine su jako opasni za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Opasni, jer oni nikada nisu bili za interes naroda, a dva desetljeća dijele lekcije o “vitalnim nacionalnim interesima Hrvata” i legitimnom predstavljanju.
Zašto baš Lučić i Štimac
U Bosni i Hercegovini još uvijek postoji cijela kasta ljudi koji su Jugoslaviju izgubili na karti, ali ne i u glavi. To su ljudi koji hrvatski identitet tretiraju kao folklor, a hrvatski narod kao statističku fusnotu. To su oni koji se lažno predstavljaju i čiji životopisi su lažni. Lučić i Štimac su antiteza tome. Oni su podsjetnik da hrvatski identitet nije ničija privatna franšiza.
Tko osporava Lučića i Štimca? Dvojac koji živi od toga da se ništa ne mijenja
Najveći otpor prema njima dolazi od dvojca koji godinama živi od političkog i nogometnog vakuuma.
Imena su jasna:
- Vladar, čovjek koji je od hrvatske politike u Bosni i Hercegovini napravio zatvoreni sustav u kojem sve odlučuje jedan čovjek.
- Vladarov podanik, instaliran u Nogometni savez BiH kao “predstavnik Hrvata”. Svi znaju da je preuzeo dužnost na kojoj je trebao biti netko drugi, ali i to je Vladar odredio. Ali njega to ne briga, jer mu je dobro putuje po svijetu uz veliku plaću dnevnice i druge apanaže i uživa brojne prinadležnosti.
Ako to nije groteska, onda ništa nije.
Nasuprot njima stoje:
- Štimac — reprezentativac, osvajač svjetske bronce, čovjek koji je igrao nogomet i trener koji je napravio sa Zrinjskim najveći iskorak u europskim natjecanjema (proljeće u Europi) na razini koju netko može samo gledati na televiziji, ali Štimac njemu smeta i odlučio ga je maknuti iz HŠK Zrinjskog.
- Lučić — prvak Univerzijade u karateu, branitelj, nositelj 14 ratnih odličja u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, obrazovan čovjek s realnim zaslugama, a ne kao drugi s lažnim titulama i obrazovanjem koje je pod znakom upitnika.
Usporedba je toliko brutalna da je gotovo nepristojna. I zato se Lučića i Štimca pokušava diskreditirati. Kad se politički prostor pretvori u močvaru, prirodno je da se pojave ljudi koji ga žele isušiti. Lučić i Štimac nisu “fenomen”. Oni su posljedica.
Posljedica:
- gušenja svake alternative kako u politici tako i u sportu,
- monopolizacija hrvatskog političkog i sportskog prostora,
- uvjerenja da Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju pravo na vlastito mišljenje,
- i mentaliteta koji je godinama hranio apatiju.
Pojava Lučića i Štimca je dokaz da se taj narativ raspada. Lučić i Štimac su magnet za medije. Marketing i branding je definitivno na njihovoj strani. Hrvatski narod je uz njih i to je sada najbitnije.
Što njihova pojava znači?
Znači da je puklo. Znači da se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini više ne da tretirati kao kolonija. Znači da se autentičnost vratila u javni prostor. Znači da se više ne može glumiti da je sve u redu. I da se svi mogu kupiti. Lučića i Štimca zasigurno ne možete kupiti.
I najvažnije: znači da hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini više nije taoc jednog čovjeka, jedne biografije, jedne političke ili nogometne mantre i prljavih rabota Vladara i njegovih osobno izabranih dužnosnika, koji ostvaruju ogromne financijske i druge interese kroz politiku i sport za sebe i svoje bližnje, ne vodeći računa o interesu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Na kraju, potpuno je svejedno hoće li Igor Štimac izgubiti od Vladarevog podanika u Zrinjskom, ili će ga politički aparat kojim raspolaže Vladar prekrižiti. Jer bit ove priče nije u tome tko će osvojiti koju fotelju, nego tko će razotkriti sustav. A to je već učinjeno.
Štimac je već sada, samim svojim ulaskom u prostor, razbio mit o “hrvatskom predstavniku” koji nikada nije ozbiljnije šutnuo nogometnu loptu. Pokazao je da je car gol. I to se više ne može poništiti.
Ali ključni lom dolazi od brigadnog generala Zdenka Lučića.
Lučić ne pobjeđuje tako što će nekoga nadglasati. Lučić pobjeđuje tako što ruši cijelu konstrukciju na kojoj desetljećima jaše Vladar koji se predstavlja kao jedina istina, jedina opcija i jedina sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
