Koliko god se, na prvu, može i učiniti da nemaju ništa zajedničko, njihove pozadine, akteri i planirani ishodi dokazuju sasvim suprotno – izbor novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, projekt Južne interkonekcije, korupcijom uzrokovana obustava radova na Koridoru Vc, otvoreni sukob bosanskohercegovačkog pravosuđa (VSTV) s institucijama Europske unije, te otpor intervencionizmu Trumpova klana u Albaniji. U prvom dijelu ovog feljtona, pišemo o projektu Južne interkonekcije i odnosu spram izbora novog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.
Južna interkonekcija
Projekt Južne interkonekcije – plinovoda koji bi preko Hrvatske povezao Bosnu i Hercegovinu s europskom mrežom i terminalom na Krku, eklatantan je primjer simbioze MAGA (Make America Great Again) koncepta vođenja SAD-a i diplomacije po mjerilima Trumpove kleptokracije, te jedne otete države poput Bosne i Hercegovine. Korištenje geopolitičkih kulisa za lobiranje i realizaciju privatnih interesa obitelji Trump i privilegiranih MAGA aktera, uz podršku domaćih kriminalno-političkih oligarhija, očit je primjer i u ovom slučaju.
Ovaj projekt je dugo vremena bio u potpunoj blokadi zbog tradicionalnih i dobro poznatih prepucavanja na relaciji HDZ BiH – stranke iz Sarajeva. Za javnost, kao najveći kamen spoticanja, predstavljena je uloga BH-Gasa, kao državnog poduzeća koje je trebalo biti nositelj ovog projekta, a kasnije i operater sustava distribucije ukapljenog (američkog) plina s terminala u Hrvatskoj, kao alternativa “istočnoj konekciji” i ruskom plinu koji dolazi preko Srbije i Republike Srpske.
Međutim, ulaskom “Trumpova klana” u igru, BH-Gas se promptno izbacuje iz priče, a u zakon usvojen u oba doma Parlamenta FBiH, uvodi se čudna privatna američka kompanija – AAFS Infrastructure and Energy. U svega dva mjeseca, izvršna i zakonodavna vlast FBiH “završile” su cijeli posao i novi Zakon o Južnoj interkonekciji je postao važeći. Posljedično, Vijeće ministara BiH potpisalo je i međudržavni ugovor s Republikom Hrvatskom, koji sad čeka proces ratifikacije. Da bi ovaj ugovor međunarodnog karaktera stupio na snagu, proces ratifikacije mora proći kroz Parlamentarnu skupštinu BiH i to oba doma, te Predsjedništvo BiH. S druge strane, ugovor paralelno mora proći kroz proces ratifikacije i u Hrvatskom saboru, piše Zurnal.info.
Tisuću “zašto” je ovaj model Južne interkonekcije suicidalan po BiH?
Zakon o Južnoj interkonekciji i ovakav način dodjele, za državu i sve njezine građane, strateški važnog projekta, višestruko je sporan. Ovo su neki od razloga za ovakvu tvrdnju.
Nositelj projekta i investicije – U prvobitnom, prije ulaska Trumpova klana, nacrtu zakona ovdje je eksplicitno stajalo: „Nositelj projekta i investicije je Gospodarsko društvo za proizvodnju i transport plina BH-Gas d.o.o. Sarajevo“. U konačnoj, spornoj verziji, ovaj je članak preformuliran tako da se prava prenose na strateškog partnera izabranog posebnim dekretom (odnosno konzorcij AAFS), čime je državno poduzeće potpuno eliminirano iz vlasništva nad infrastrukturom.
Izvlaštenje (eksproprijacija) zemljišta – Zakon daje projektu status „hitnosti“, što znači da žalbe vlasnika zemlje ne odgađaju ulazak mehanizacije u posjed. To je još jedna točka gdje se sumnja da će privatna tvrtka profitirati na račun državnog mehanizma prisile. Zakon u ovom dijelu definira i kako će se vršiti oduzimanje ili privremeno korištenje privatnog i državnog zemljišta duž trase plinovoda.
Prostorni plan FBiH – U ovom segmentu, situacija je u potpunosti paradoksalna. Federacija BiH službeno nema usvojen i važeći krovni Prostorni plan na razini entiteta. Desetljećima se strateški razvoj FBiH oslanja na parcijalne odluke, privremene smjernice ili vječite nacrte. To znači da Federacija pokušava realizirati strateški energetski projekt vrijedan stotine milijuna eura, a da pritom nema ažuriran krovni prostorni plan koji bi pravno i prostorno definirao taj koridor na razini cijelog entiteta. Iz ovog problema neposredno proizlazi i pitanje legalnosti neophodne građevinske dokumentacije i odobrenja za građenje.
Građevinske dozvole i urbanističke suglasnosti – Da bi investitor dobio urbanističku suglasnost, a potom i građevinsku dozvolu za plinovod, točna ruta mora biti ucrtana u prostorni plan. Budući da federalnog plana nema, odgovornost je prebačena na niže razine – prostorne planove županija – Zapadnohercegovačke županije, Županije 10, Hercegovačko-neretvanske i Srednjobosanske županije, te lokalnih općina na trasi plinovoda. Ako samo jedna općina ili županija odbije ucrtati plinovod u svoj lokalni plan ili proceduru rastegne na nekoliko godina, projekt je pravno blokiran na toj točki. To otvara ogroman prostor za lokalna politička uvjetovanja i korupciju jer svaki akter u nizu ima moć zaustaviti cijeli proces do ispunjenja vlastitih ciljeva i interesa.
Namjena zemljišta na planiranoj trasi – Plinovod mora proći kroz tisuće parcela koje su trenutačno kategorizirane kao šumsko, poljoprivredno ili državno zemljište. Da bi strojevi mogli početi kopati, to zemljište mora proći kroz proces prenamjene u građevinsko/infrastrukturno zemljište. Prema propisima u FBiH, prenamjena zemljišta vrši se isključivo na temelju prostorno-planske dokumentacije. Bez jasnog i važećeg federalnog prostornog plana, svaka masovna prenamjena državnog šumskog zemljišta u korist privatnog konzorcija hoda po rubu legalnosti i predstavlja stalnu metu za sudske tužbe i poništavanje dozvola od strane državnih institucija BiH ili OHR-a, u slučajevima državne imovine.
Lex specialis – Zakon je donesen kao lex specialis propis što mu omogućava pravni primat nad drugim sustavnim i redovitim zakonskim i drugim propisima u FBiH, osobito po pitanju utvrđivanja javnog interesa, trase plinovoda, vlasničkih odnosa i eksproprijacije, te financiranja i podjele prihoda. Pošto Prostorni plan FBiH ne postoji i što je prostorno planiranje u FBiH blokirano političkim uvjetovanjima, vlasti FBiH su morale pribjeći donošenju posebnog Zakona o Južnoj interkonekciji kao lex specialis propisa. Njegova prava svrha je da praktično „preskoči“ ovu nepobitnu činjenicu i pravnu datost, te da proglašavanjem projekta od najvišeg javnog interesa, izravno se faktički naređuje nižim razinama vlasti (županijama i općinama) da svoje lokalne prostorne planove moraju pod hitno i bez odgode uskladiti s trasom plinovoda koju je definirala Vlada FBiH.
Sukob nadležnosti – Ovdje se pojavljuje slučaj apsolutnog pravnog paradoksa koji je nastao donošenjem Zakona o Južnoj interkonekciji u korist privatnog investitora – AAFS. Uvođenjem privatne tvrtke u tekst zakona kao nositelja projekta, Parlament FBiH je prekršio vlastitu Uredbu o sektoru prirodnog plina. Ako je BH-Gas jedini zakonom priznati operator transportnog sustava (OTS), a jest, onda privatna tvrtka ne može graditi i posjedovati magistralni plinovod, jer bi to značilo postojanje dvaju paralelnih transportnih sustava unutar jednog entiteta, što energetski propisi FBiH ne dopuštaju.
Treći energetski paket EU i “vertikalna integracija“ – Bosna i Hercegovina je potpisnica Ugovora o Energetskoj zajednici jugoistočne Europe. Prema tzv. Trećem energetskom paketu EU-a, inzistira se na razdvajanju djelatnosti (unbundling). To znači da ista tvrtka ne može biti i vlasnik cijevi (transport) i prodavač plina (supply), kako bi se spriječio monopol. Upravo je ovo bio i glavni argument HDZ-a BiH protiv BH-Gasa, te su stoga tražili formiranje nove tvrtke u Mostaru i podjelu djelatnosti.
S druge strane, postoje ozbiljni pravni argumenti i protiv usvojenog rješenja, odnosno, protiv privatnog investitora (AAFS). Nova privatna tvrtka planira izgraditi plinovod, ali i tri prateće plinske elektrane. Što bi značilo da bi oni proizvodili struju, prenosili plin i potencijalno ga prodavali, čime se ponovno krše pravila o razdvajanju djelatnosti i stvara privatni energetski monopol, što je sa stajališta pravne stečevine EU-a nedopustivo. Da ne govorimo i o dimenziji narušavanja energetske neovisnosti, državnopravnog integriteta i suverenosti same Bosne i Hercegovine kao države, te zašto ne reći i to – opstojnosti same zemlje.
Uglavnom, izbacivanjem BH-Gasa iz projekta i odabirom privatnog partnera putem posebnog zakona kojemu su dana neograničena prava, Vlada i Parlament FBiH su definitivno prouzročili stanje pravne nesigurnosti. Oni su suspendirali nadležnosti vlastitog javnog poduzeća i prekršili preuzete međunarodne obveze prema Energetskoj zajednici EU-a. Ovo čak otvara i vrlo moguću i opravdanu mogućnost za tužbu BH-Gasa protiv vlastitog osnivača (Vlade FBiH) zbog nadoknade štete za sve investicije koje je poduzeće do sada uložilo u pripremu ovog projekta, ali i za kršenje njihovih osnovnih zakonskih nadležnosti koje su derogirane ovakvom odlukom Vlade i Parlamenta FBiH.
Javne nabave – sustavnim zaobilaženjem Zakona o javnim nabavama BiH i Zakona o koncesijama, uvođenjem privatnog stranog investitora izravno kroz tekst zakona, Vlada i Parlament FBiH svjesno su eliminirali obvezu primjene ovih zakona na dvije ključne razine: Izbor samog partnera kroz izbjegavanje javnog poziva/natječaja, te transparentnost utroška i korištenja javnih prihoda.
Prema Zakonu o koncesijama i općim pravnim načelima, kada država daje ekskluzivno pravo na izgradnju i upravljanje strateškom infrastrukturom, što plinovod definitivno jest, ona to mora učiniti putem otvorenog međunarodnog natječaja ili javnog poziva. U slučaju Južne interkonekcije, umjesto da se raspiše natječaj na koji bi se mogle prijaviti različite svjetske kompanije s referencama, vlasti su koristile lex specialis propis da u njega izravno inkorporiraju odabranog partnera. Ovim postupkom, što je tipičan primjer postupanja “otete države” (captured state), javnosti i konkurenciji su u potpunosti vezane ruke. Nije moguće oboriti izbor investitora na sudu zbog kršenja pravila o javnim nabavama, jer je taj odabir postao sastavni dio samog zakona.
Na drugoj razini se postavlja pitanje tko troši i kako milijardu eura, iznos s kojim se cirkulira u javnosti u smislu vrijednosti investicije. Ovim zakonom je, i u ovom segmentu, u potpunosti onemogućen mehanizam javne kontrole, što zapravo i jest najvažniji financijski aspekt i glavna razlika između modela s BH-Gasom i privatnim partnerom.
Da je posao pripao BH-Gasu, koji kao javno poduzeće u 100% vlasništvu države ima status ugovornog tijela, BH-Gas bi morao raspisivati javne natječaje pod strogim pravilima Zakona o javnim nabavama BiH za sve radove i usluge u okviru ovog projekta. Privatna kompanija (poput AAFS-a) nije ugovorno tijelo i nema nikakvu obvezu primjenjivati Zakon o javnim nabavama. Suština ovog manevra je da se, u energetskom projektu strateške važnosti za BiH, izbacivanjem BH-Gasa i svjesnim izbjegavanjem kontrole države, iz transparentne javne sfere svjesno prelazi u sferu privatnih ugovora iza zatvorenih vrata. Ovo je školski primjer kako se zakoni koriste da bi se legalno zaobišli antikorupcijski i drugi pravni mehanizmi države, te kako bi se pogodovalo privatnim interesima.
Financijski aspekti projekta – Pravljenje precizne financijske projekcije u ovom trenutku je nemoguće jer Vlada FBiH krije ugovor s kompanijom AAFS kao zmija noge i još ga nije učinila dostupnim svojim građanima. Što ne predstavlja ni novost niti iznimku, već samo potvrdu dugogodišnje prakse otuđenosti političkih elita od građana i bestijalnog gaženja svih demokratskih načela o odgovornosti za upravljanje javnim financijama. Međutim, na temelju standardnih ekonomskih modela, Zakona o koncesijama FBiH i planiranog kapaciteta plinovoda, možemo postaviti jasne parametre za usporednu analizu, čisto za ilustraciju opsega projekta javnosti u Bosni i Hercegovini.
Prije svega, ono što je nesporno je neumoljivi ekonomski pokazatelj da u ekonomiji infrastrukture predaja monopola privatniku (poput plinovoda, autoceste, aerodroma i slično) gotovo uvijek znači kratkoročni prividni dobitak za državu (jer ne diže kredit), ali dugoročni financijski i strateški gubitak, te proporcionalno, financijski dobitak privatnom investitoru. Tim prije što ovaj Zakon konkretno sadrži odredbe koje definiraju tko naplaćuje plin u tranzitu, tzv. transportne tarife, prema kojima se investitoru daje pravo da formira cijene transporta plina kroz BiH kako bi povratio svoju investiciju, što nije ništa drugo do davanje čistog monopola stranom investitoru nad energetskom sigurnošću zemlje. Uvođenje visokih transportnih tarifa kroz privatni plinovod imalo bi izravan domino-efekt na cijelu ekonomiju Federacije BiH, a najteži udarac pretrpio bi upravo sektor bazične industrije. Kada privatni investitor, poput američkog investitora, diktira cijenu transporta, on u nju ugrađuje visoku stopu profita i troškove skupog komercijalnog kapitala. Mogućnosti za kontrolu, uvjetovanja, mešetarenja, te konačne posljedice za BiH i njezine građane nije teško predvidjeti.
Jezikom brojki, uz planirani kapacitet od oko 1,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje, u vrlo konzervativnom scenariju da će u početnim godinama kroz plinovod prolaziti 500 milijuna kubičnih metara plina godišnje, i uz prosječne vrijednosti transportnih tarifa od oko 0,034 KM/1.000 m³ plina, to bi značilo da je godišnja vrijednost tarifa za transport oko 17 milijuna KM. Kad bi plinovodom upravljao BH-Gas, ovaj prihod bi išao u proračun ovog javnog poduzeća. Ovako će ići privatnom investitoru. A prema usvojenom zakonu, Federacija će ostvarivati samo pravo na koncesijsku naknadu što bi u krajnjem slučaju iznosilo 450.000 KM godišnje. O načinu i strukturi plaćanja poreza prema državi, odnosno mogućnostima izbjegavanja obveze kad je strani investitor u pitanju, nije potrebno ni govoriti.
Ono što je potencijalno najopasniji dio ovakvog aranžmana su tzv. skriveni troškovi ozakonjenog modela kroz efekt „skupljeg plina“. Naime, najveća opasnost po državu ovdje nije sam gubitak koncesijske naknade i dobiti, već cijena otplate privatnog kapitala jer je realno pretpostaviti da će transport plina kroz privatni plinovod biti 2 do 3 puta skuplji nego kroz državni – umjesto 0,034 KM/1.000 m³ tarife bi mogle doseći i 1 KM/1.000 m³. Taj trošak će na kraju platiti gospodarstvo i građani kroz uvećane račune, što izravno slabi konkurentnost cijele ekonomije FBiH.
U konačnici, jedini benefit uvođenja Amerikanaca jest što se Vlada FBiH u ovom trenutku ne mora kreditno zadužiti 300 milijuna KM za izgradnju plinovoda, ali odricanjem od vlasništva nad plinovodom, FBiH dugoročno gubi desetke milijuna maraka čiste dobiti i predaje ključ energetske neovisnosti u privatne, strane ruke. Istodobno, ista Vlada se nekontrolirano zadužuje na svjetskim financijskim tržištima po vrlo nepovoljnim uvjetima i to za krpanje proračunskih rupa, a ne za strateška investicijska ulaganja.
Financijsko investiranje projekta – Bez obzira na to što je Federacija BiH donijela poseban zakon kako bi ubrzala projekt, nijedna ozbiljna financijska institucija, poput Europske banke za obnovu i razvoj – EBRD, koja je prvobitno trebala financirati plinovod, ili privatnih investicijskih fondova koje pokušava privući novi investitor, neće uplatiti ni jedan euro za projekt čija trasa leži na pravno spornom tlu. Rizik da će sud sutra zaustaviti radove jer je prekršena zabrana OHR-a prevelik je za bilo kojeg vlasnika kapitala i financijera. Stoga se opravdano postavlja pitanje – čijim će novcem Trumpov klan i zakonom proklamirani AAFS financirati cijeli ovaj projekt. Moje dugogodišnje iskustvo, ali i praksa, mi neumitno sugeriraju da ovakvi investicijski aranžmani predstavljaju savršenu priliku za plasman polu/prljavih sredstava u legitimne i visoko profitabilne novčane tokove. Kako domaćih tako i stranih (kriminalnih) financijera.
Strah od kaznene odgovornosti lokalnih službenika – Izmjene Kaznenog zakona BiH koje je nametnuo OHR uvele su strogu kaznenu odgovornost (uključujući i zatvorske kazne) za službene osobe koje ne provode, krše ili zaobilaze odluke visokog predstavnika. Službenici u županijskim ministarstvima i lokalnim katastarskim uredima svjesni su da bi potpisivanjem rješenja o prenamjeni državnog zemljišta za potrebe plinovoda izravno prekršili odluku OHR-a. Zbog toga se na terenu može očekivati opstrukcija i odbijanje administracije da potpisuje sporne dokumente, prebacujući odgovornost na više razine vlasti.
Kaznena odgovornost i sudski progon – cijeli postupak, metode i sredstva koji su korišteni od naprasne eliminacije državnog poduzeća BH-Gas do ekspresnog uvrštavanja privatne američke tvrtke izravno u tekst zakona bez ikakvog javnog natječaja, debelo “smrdi” što bi se žargonski reklo. Svi ovi manevri itekako tvore ozbiljne indicije na počinjenje više kaznenih djela iz područja korupcije i zlouporabe položaja poput zlouporabe položaja ili ovlasti te trgovine utjecajem i primanja nagrade za trgovinu utjecajem.
Javno dostupni podaci kao i medijske istrage (poput one u listu The Guardian) otkrivaju pregovore iza zatvorenih vrata između stranih lobista iz Trumpova okruženja, lokalnih posrednika (Amera Bekana) i domaćih političkih lidera, što već tvori osnovu za trgovinu utjecajem.
Da bi se izbjegla izravna odgovornost Vlade FBiH, premijera i njezinih ministara, cijeli postupak se “ustupa” u nadležnost Parlamentu FBiH u formi zakona, jer, po Ustavu i zakonu, zastupnici i izaslanici ne mogu biti kazneno odgovorni za svoje postupke jer uživaju zakonodavni imunitet za odluke i glasovanje.
Da je Vlada FBiH potpisala klasičan ugovor o koncesiji ili izgradnji s tvrtkom AAFS bez raspisivanja međunarodnog natječaja, to bi bilo izravno i flagrantno kršenje Zakona o javnim nabavama BiH. To bi automatski povuklo kaznenu odgovornost potpisnika, a ugovor bi bio zakonski ništetan. Stoga se pribjeglo pravnom manevru i u sadržaj zakona su unijeli naziv tvrtke, što je još jedno od obilježja zarobljene države (state capture).
Dok imunitet štiti zastupnike i izaslanike, to nije slučaj s članovima izvršne vlasti (premijer, ministri i stručne službe u ministarstvima) koji su taj tekst zakona koncipirali, pripremili i uputili u proceduru.
Količina javno dostupnih podataka, informacija, te analiza dostupnog, nepobitno ukazuju da postoji osnova da se pokrenu istražne aktivnosti na daljnjim provjerama i utvrđivanju kaznene odgovornosti i pronalasku dokaza za moguća počinjena kaznena djela. Ukoliko Tužiteljstvo BiH, POSKOK ili neko županijsko tužiteljstvo formiraju predmet, istraga bi se morala fokusirati na to tko je i na temelju kojih kriterija u nacrt zakona ubacio privatnu tvrtku bez referenci i eliminirao BH-Gas, te je li u pozadini tog čina postojao koruptivni dogovor ili materijalna korist.
Zasad se ostaje nadati da postoji i minimalna mogućnost da se međunarodni ugovor s Republikom Hrvatskom ne ratificira na državnoj razini, bez kojeg je bespredmetno i samo postojanje Zakona o Južnoj interkonekciji u FBiH. Na taj način bi se moglo “kupiti” dodatno vrijeme dok Parlament FBiH ovaj, očigledno štetan zakon, ne stavi izvan snage, odnosno, dok ga ne promijeni na način da u njega ugradi odredbe koje su u skladu s pravnim poretkom i načelima koje mora sadržavati jedan zakonski propis.
Izbor novog visokog predstavnika u kontekstu Južne interkonekcije
Državna imovina – Odluke OHR-a o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom predstavljaju vjerojatno i najveći „pravni zid” za realizaciju Južne interkonekcije, uz postupak ratifikacije međunarodnog ugovora na državnoj razini.
Trasa plinovoda neizbježno siječe stotine kilometara zemljišta koje potpada pod kategoriju državne imovine — prvenstveno državne šume, poljoprivredno zemljište i javna dobra koja su pod izravnim vetom visokog predstavnika. Naime, županije nemaju pravni suverenitet nad državnom imovinom. Prema odlukama OHR-a i nizu ključnih presuda Ustavnog suda BiH, isključivi vlasnik državne imovine je država Bosna i Hercegovina, a ne entiteti, a još manje županije.
I ovdje nastaje problem za vlasti FBiH, stranog investitora, odnosno Trumpov klan – da bi se plinovod uopće počeo graditi, županijska ministarstva prostornog uređenja moraju donijeti rješenja o prenamjeni zemljišta (npr. prebaciti parcelu iz statusa „državna šuma” u status „građevinsko/infrastrukturno zemljište”). Međutim, pošto je ta imovina pravno „zamrznuta” OHR-ovom zabranom, županije nemaju nikakvo zakonsko pravo mijenjati njezin status bez suglasnosti državne razine vlasti – koja, s druge strane, godinama ne uspijeva usvojiti krovni zakon o državnoj imovini.
Da bi konzorcij (bilo državni BH-Gas, bilo privatni AAFS kao konačno odabrani partner) dobio urbanističku suglasnost i građevinsku dozvolu, zakonski mora priložiti čist zemljišnoknjižni izvadak (ZK izvadak) koji dokazuje pravo građenja ili pravo služnosti na toj zemlji. Ako lokalni katastri i ZK uredi u npr. Posušju, Tomislavgradu, Bugojnu ili Mostaru pokušaju uknjižiti pravo služnosti za plinovod na parcelama koje su državna imovina, ta je uknjižba prema odlukama OHR-a automatski ništetna. Pravobraniteljstvo BiH ima zakonsku dužnost odmah podnijeti tužbu i poništiti takve upise, što čitav proces vraća na početak.
U suštini, dok god se na državnoj razini ne riješi pitanje zakona o državnoj imovini ili dok OHR ne donese specifično izuzeće za ovaj plinovod (što je malo vjerojatno ukoliko Trumpov klan ne imenuje svog visokog predstavnika), Južna interkonekcija ostaje pravni talac neriješenih državnih pitanja, bez obzira na to tko se pojavljuje kao investitor.
Ako Trumpova administracija uspije u izboru svog čovjeka na poziciju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, automatski dolazi u poziciju da se pitanje državne imovine, u spornim dijelovima koji će se ispriječiti projektu Južne interkonekcije, rješava vrlo lako intervencijama u samu ustavnopravnu bit pitanja državne imovine u Bosni i Hercegovini.
Ovo posljedično otvara Pandorinu kutiju i neumitno razvlašćivanje i čerupanje Bosne i Hercegovine. A lista onih koji na to jedva čekaju je podugačka – od neskrivenih ambicija Milorada Dodika pa do lokalnih moćnika, kojima bi, na ovakav način, bilo omogućeno da, “kupovinom sitne županijske, gradske i/ili općinske boranije” dođu do vlasništva i posjeda nad zemljom, šumama, vodama, zrakom i suncem ove zemlje. Time bi se definitivno udario glogov kolac u postojanje Bosne i Hercegovine kao države.
