Stolac je oslobođen hrabrošću ljudi koji su imali kičmu, obraz i domovinu. Danas, 34 godine kasnije, na mjestu njihove žrtve paradiraju u najvećem broju ljudi koji s tom borbom nemaju nikakve veze, osim što su bili na strani agresorske JNA, ili u presudnim trenutcima potkopavali hrvatske branitelje Stoca. Ađutantica Maslinara Čovića i četvrti beznačajni partijski ešalon obilaze groblja i spomenike kao statisti u predstavi koja vrijeđa zdrav razum i povijesnu istinu.
A Maslinar? Drugi puta zaredom bježi od Stoca. Bježi od obljetnice, bježi od branitelja, bježi od vlastite prošlosti. Nije to protokol, ili privatne obveze, to je bijeg. Bijeg od pitanja brigadnog generala Zdenka Lučića koja ga sustižu, od istine koju više ne može sakriti, od činjenice da ga Stolac ne doživljava kao zaštitnika već kao agresora iz JNA sustava i onoga što voli proizvoditi mladima probleme, ali doslovno i kao čovjeka koji se pojavio tek kad je bilo jasno da HVO pobjeđuje.
Jer svi znaju ono što Maslinar pokušava poslati u zaborav, a to je da je bio dio struktura koje su u vrijeme velikosrpske agresije djelovale protiv hrvatskih interesa kao što čini i danas. To nije politička floskula, to je povijesna činjenica koju hrvatski narod pamti bolje nego što bi on želio. A onda dolazi apsurd koji prelazi u otvorenu uvredu: predsjednik Udruge nositelja ratnih odličja HVO-a postavljen na tu poziciju jer je nosio petmetarsku jugoslovensku zastavu i bio aktivan u Pokretu za Jugoslaviju kao i Maslinar, a obojici je petokraka pod kojom je JNA razorila Stolac i danas u srcu. I on se pojavljuje na obljetnici. Kakva je to poruka braniteljima? Kakva je to poruga žrtvi? Kakva je to slika o HVO-u kada ga predstavljaju ljudi koji su se politički formirali i ostali u mislima i djelima pod jugoslovenskim stijegom i danas mašu lažnim hrvatskim domoljubljem?
To nije samo politički promašaj. To je moralni slom jedne politike koja se godinama lažno hrani žrtvom drugih, dok vlastitu prošlost skriva iza protokola, ađutantica i četvrtog ešalona dužnosnika partije.
Stolac pamti. I kad je bio ključna utvrda obitelji Kosača, najmoćnije hrvatske velikaške obitelji u srednjovjekovnoj Hercegovini pa tako pamti i agresiju JNA iz 1992. godine. Pamti tko je bio na braniteljskim položajima, tko je bio na neprijateljskim položajima, a tko u podrumima. Pamti tko je nosio hrvatski stijeg, a tko jugoslovensku zastavu. Pamti tko je branio, a tko bio agresor pa kad je osjetio da hrvatska ideja pobjeđuje promijenio dres jednako poput četnika koji su se preorijentirali u partizane kad su osjetili da Saveznici dobivaju 2. svjetski rat. Zato je današnja slika jasna: pokoji branitelji na polaganju vijenaca i svijeća, više njih lažnih, a Maslinara ponovno nema u Stocu. To nije slučajnost. To je istina koja ga sustiže.
Stolac je oslobođen hrabrošću branitelja, a ne oportunizmom. Zato 34. obljetnica oslobađanja Stoca pripada onima koji su dali živote i dijelove tijela, a ne onima koji danas žive na njihovoj žrtvi, a tada su bili na strani agresorske JNA.
„U Stolcu ništa novo“ kazala bi svojevremeno u izvješćima za HTV s ratnih događanja novinarka Silvana Menđušić!
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
