Satirični osvrt u obranu mještana Duvanjskog kraja
Negdje između stoljetnih kamenih suhozida, arheoloških tragova davnih civilizacija, speleoloških tajni skrivenih pod zemljom i života ljudi koji tu žive generacijama, ponovno se pojavila stara hercegovačka bolest – bolest pohlepe.
U njezinom medicinskom kartonu piše da pacijent ne vidi čovjeka, nego parcelu. Ne vidi izvor vode, nego investicijski potencijal. Ne vidi grobove predaka, nego buduće prihode. Ne vidi prirodu, nego brojku u Excel tablici.
Prema navodima mještana Brišnika, projekt vjetroelektrane “Gradina” otvara ozbiljna pitanja o privatnom vlasništvu, koncesijama i odnosu prema prostoru koji nije samo zemlja, nego identitet ljudi koji ondje žive. Mještani upozoravaju da se radi o području na kojem postoje privatne parcele te izražavaju zabrinutost zbog mogućih posljedica za okoliš i lokalnu zajednicu.
Danas je postalo moderno govoriti o zelenoj energiji. I treba govoriti. Nitko razuman nije protiv napretka. Ali postoji razlika između zelene energije i zelenog novca. Prvo spašava planet. Drugo često spašava samo bankovne račune.
U ovoj priči priroda izgleda kao zadnja osoba koju su pitali za mišljenje.
Da se kojim slučajem kamenje duvanjskih brda može oglasiti, vjerojatno bi reklo:
“Preživjeli smo Ilire, Rimljane, Osmanlije, Austro-Ugarsku, ratove i carstva. Ali izgleda da ćemo najteže preživjeti investitore.”
A da se javi neka špilja, možda bi dodala:
“Čuvala sam tajne tisućama godina. Nisam znala da sam zapravo građevinska prepreka.”
U satiričnoj verziji ove priče, na horizontu se pojavljuje i Elon Musk. Ne dolazi s raketom. Ne dolazi s Teslom. Dolazi s velikim natpisom:
“Prvo pitajte ljude.”
Jer čak bi i čovjek koji sanja kolonije na Marsu mogao razumjeti nešto što lokalni moćnici ponekad ne razumiju – da nijedna tehnologija nije vrijednija od dostojanstva zajednice.
Problem našeg vremena nije vjetroelektrana.
Problem je kada se čovjek tretira kao smetnja projektu.
Problem je kada su stoljeća života manje važna od nekoliko potpisa.
Problem je kada se krajolik promatra kao roba, a ne kao nasljeđe.
Duvanjski kraj nije prazna površina na karti. To nije ničija zemlja. To nije prostor bez sjećanja.
To je mjesto gdje su ljudi sadili, gradili, molili, tugovali, slavili i ostajali onda kada su mnogi odlazili.
I zato ovo nije samo rasprava o vjetru.
Ovo je rasprava o tome tko ima pravo odlučivati o prostoru.
Ljudi ili profit.
Sjećanje ili kratkoročna zarada.
Dom ili projekt.
Jer kad posljednji kamen bude prodan, posljednji izvor ograđen, posljednja livada pretvorena u broj na papiru, ostat će jedno pitanje:
Tko će tada živjeti u tom “razvijenom” kraju?
Vjetar?
Ili ljudi koje nitko nije pitao za mišljenje?
Povijest nas uči da su mnogi mislili kako mogu kupiti sve.
Ali postoji nešto što nikada nisu uspjeli kupiti.
Pravo čovjeka da kaže:
“Ovo je moj dom.”
…možda investitor dovede nove mještane Teletabuse u novi dom.
Žana Alpeza / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
