Postoji trenutak u povijesti svakog naroda kada se iluzije raspadnu, a istina koliko god bila neugodna, postane nemoguća za ignorirati. Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini taj trenutak je došao nakon mnoštva objava Zdenka Lučića putem profila na društvenim mrežama. Jer ono što je godinama bilo šapat, postalo je javna činjenica. Dragan Čović nije bio zaštitnik hrvatskog naroda, nego njegov agresor i ugnjetavač. Agresor na identitet, na utemeljenje Hrvatske države, na institucije, na dostojanstvo, na demografiju i na političku budućnost Hrvata kako u Bosni i Hercegovini tako i u Republici Hrvatskoj. To više nije samo mišljenje Zdenka Lučića. To je stav koji se sve glasnije čuje u Mostaru, Sarajevu, Zenici, Širokom Brijegu, Posušju, Ljubuškom, Grudama, Kupresu, Tomislavgradu, Livnu, Žepču, Vitezu, Novom Travniku, Busovači, Kreševu, Kiseljaku, Orašju, Odžaku, Brčkom, Neumu pa i Zagrebu.

Lučićeve objave razbile su mit koji je Čović godinama gradio. Godinama je Čović sebe predstavljao kao “čuvara hrvatskog identiteta”. A onda se pojave njegovi osobni dosjei u kojima se izjašnjava kao Jugoslaven, potpisuje ćiriličnim pismom i gradi karijeru u strukturama koje su bile sve, samo ne hrvatske. Lučić je samo otvorio vrata. Ostatak je učinila istina. I zato sve više Hrvata danas govori ono što se godinama nije smjelo izgovoriti. Čović je bio agresor na hrvatski narod. Avionima, tenkovima, lanserima raketa i na koncu cjeloživotnim lažima i manipulacijama. Najveći udar na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nije došao izvana. Došao je iznutra. Pod vlašću struktura koje je Čović izgradio:

–Hrvati su se iselili u stotinama tisuća.

–Čitave župe su se ispraznile.

–Škole se zatvaraju.

–Mladi odlaze bez namjere da se vrate.

–Hrvatska politička pozicija u BiH se sužava iz godine u godinu.

To nije slučajnost. To je posljedica političkog modela koji je hrvatski narod pretvorio u privatnu imovinu jednog čovjeka i njegove obitelji. Ako je rezultat nečijeg političkog djelovanja masovno iseljavanje vlastitog naroda, kako to nazvati? Sve više Hrvata danas koristi riječ agresija. Lučićeve objave nisu samo razotkrile Čovićev lažni životopis. One su razotkrile metode.

Metode koje uključuju:

–lažna predstavljanja i konstrukcije identiteta,

–ulogu Čovića kao agresora na hrvatski narod u BiH i RH,

–manipulacije unutar institucija,

–izborne nepravilnosti i kontrolirane odbore u dosadašnjim izbornim ciklusima,

–otimačinu državne imovine, na koncu to je imovina svih nas,

–političke pritiske na sudove, tužiteljstva, medije i javne ustanove,

–stvaranje mreže poslušnika, “lutaka na koncu”, koje služe njegovim interesima, a ne narodu.

To je agresija na institucije. Agresija na demokratski proces. Agresija na pravo Hrvata da biraju svoje predstavnike bez straha i bez ucjena. Nije tajna da su mnogi poduzetnici godinama bili prisiljeni na:

-“donacije”

–“suradnju”

–“podršku”

–“zahvalnost”

–“obveze prema stranci”

To nije politika. To je reket. A reket nad vlastitim gospodarstvom je agresija nad vlastitim narodom. Lučić je prvi koji je to izgovorio i javno objavio bez rukavica. I zato ga se napada i želi skloniti, ukloniti i eliminirati kako to Čovićev HNS traži na svojim sjednicama, jer je pogodio u srž organiziranog kriminalnog sustava koji je godinama živio na strahu vlastitog naroda.

Zašto se ime Zdenka Lučića danas spominje kao simbol promjena?

Ne zato što je savršen. Ne zato što je politički projekt. Nego zato što je prvi koji je imao hrabrosti progovoriti o stvarima o kojima se šutjelo 20 i više godina. Lučić je svojim objavama na društvenim mrežama razbio mit o nedodirljivosti Dragana Čovića. Razbio je strah. Razbio je monopol nad istinom. I zato sve više Hrvata u BiH i u Republici Hrvatskoj, danas govori ono što se donedavno činilo nezamislivim, da je Dragan Čović agresor na vlastiti narod u punom smislu te riječi.

Ovo nije borba između dva čovjeka. Ovo je borba između dva modela:

modela straha, lažnog predstavljanja, manipulacije i demografskog nestanka kojega desetljećima održava Dragan Čović i modela otvorenosti, istine i povratka dostojanstvu hrvatskog čovjeka kojega nudi Zdenko Lučić.

Lučić je samo zapalio iskru. Ostatak će uraditi narod, narod koji je umoran od laži, od praznih obećanja, od “lutaka na koncu”, od agresija koje su se godinama skrivale iza retorike, nekada zaštite ustavno pravnog poretka SFRJ, a posljednjih desetljeća “zaštite hrvatskog interesa”, a bile su sve suprotno od interesa hrvatskog čovjeka. Istina je jednostavna. Hrvatski interes nikada nije bio ono što je dobro za Čovića. Hrvatski interes je ono što je dobro za hrvatski narod. I taj narod se konačno budi. Danas, nakon godina šutnje, straha, manipulacija i demografskog sloma, ostaje samo jedna jednostavna istina koju sve više Hrvata u BiH i Republici Hrvatskoj danas izgovara i shvaća bez zadrške. Zdenko Lučić nije samo alternativa, on je jedini stvarni izlaz iz modela koji je hrvatski narod pretvorio u taoca.

Ivan Kovačević / OTPOR^.Media
kontakt autora [email protected]