Nekako ispod radara svekolike javnosti u ove sparne srpanjske dane ljeta Gospodnjeg 2024.godine prolaze bolne činjenice kako dosta naših mladih od 18 do 25 godina, pa čak i mlađih u ŽZH u zadnje vrijeme doživljava neki oblik psihičkog ili nekog drugog poremećaja te završavaju na Odjelu psihijatrijske bolnice u Mostaru, u RH, ili pak u inozemstvu kamo su otišli sa svojim roditeljima u potrazi za boljim i smislenijim životom koji im se ovdje ne nudi, zapravo koji im je ovdje nedostižan.
Ne može se reći kako roditelji takve djece njima nisu pružili uvjete života kakve velika većina njih nije mogla ni sanjati, no oni svejedno upadaju u psihološke i psihičke traume, nakon čega milom ili silom bivaju smješteni na psihijatrijske odjele gdje im se dijagnosticiraju različiti psihički poremećaji ili pak stanja tipa: mješoviti poremećaj osobnosti, BPP (bipolarni poremećaj), depresija, psihoza, paranoja ili pak najteži oblik shizofrenija.
Postavlja se stoga logično pitanje otkud taj nagli poremećaj kod naših mladih ako su među njima mladi obrazovani ljudi, studenti, uposlene osobe, uglavnom lijepi, zgodni, atraktivni, neki situirani, ambiciozni, energični, inteligentni, društveni, elekoventni i dolaze iz relativno zdravih obitelji, kršćanski odgojeni, među kojim roditeljima ima akademski obrazovanih ljudi, liječnika dr. znanosti, odvjetnika, običnih ljudi, radnika, branitelja pa čak i ljudi pretjerano predanih Bogu i vjeri.
Što se zapravo događa ako među ovolikim brojem naših mladih koji odlaze s ove strane svijesti na onu drugu nama nepoznatu, koji smo uvjetno rečeno na ovoj strani iako je pitanje strana svijesti relativan pojam, među kojima ima malo onih koji koriste različite vrste opijata, alkohol, kocku, i druge različite vidove ovisnosti, a ipak se povlače u osamu, ne izlaze iz svojih soba tjednima, ne komuniciraju, ne održavaju higijenu, slabo jedu, ili pak pokazuju neki vid agresivnosti prema svojim bližnjima nakon čega milom ili silom odlaze na smještaj u psihijatrijsku ustanovu, uz prisutnost njihovih roditelja, braće i sestara čija se srca lome i pitaju milijun puta zašto?
E to zašto postavlja i pisac ovih redaka.
Da li su u pitanju pretjerana očekivanja naših mladih u besmislu ovog vremena u kojemu oni na sve načine pokušavaju pronaći njegov smisao?
Da kojim slučajem za sve nije kriva prokleta corona koja je našu djecu kao društvena bića zatvorila među četiri zida nekoliko godina iako je čitav subjektivitet naših mladih zasnovan upravo na njihovoj društvenosti?
Da nisu kojim slučajem za njihovo psihičko stanje krivi upravo njihovi roditelji koji su pak od njih tražili i očekivali više a oni im to nisu pružili?
Možda je za sve kriv način na koji su mnogi naši roditelji kupovali ljubav svoje djece, te su umjesto razgovora s njima, šetnje kroz prirodu ili park, njima kupovali skupe poklone, automobile, bijesne motore, četverotočkaše, skutere, laptope, pametne telefone, i ostalu tehniku, koja nikada nije bila niti će ikada biti nadomjestak tople očinske i roditeljske ljubavi?
Da nisu kojim slučajem krivi naši vjerski čuvari stada koji im se nisu znali primaknuti i privući ih sebi svojim toplim riječima u kojima počinje i završava svaka nada za sve izgubljene ovčice ovog svijeta?
Možda je od svega ovog pomalo izbilo na površinu u oazi umorne duše njihove djece koje nisu uspjela pronaći smisao svog života ispražnjenog od svih obzira, osjećaja i emocija te se dogodio kratki spoj na relaciji njihovih misli i onog što su željeli reći pa makar zadnjim krikom svoje duše?
Mnogi to već znaju a neki tek uče kako je u mnogih mladih koji završe na psihijatrijskim odjelima dijagnosticirana gore navedena psihička bolest dok je u nekih to zapravo stanje koje se uz uporabu odgovarajuće terapije da zaustaviti nakon nekoliko godina kako njihove roditelje uvjeravaju ovlašteni specijalisti neuropsihijatri.
Ovdje u svakom slučaju ne treba izostaviti niti genske predispozicije naših mladih čija genetika može ići nekoliko generacija unatrag, i gdje bi se među njihovim prednicima moglo naći svega i svačega, no, zar toga nema u svim obiteljima ovog svijeta a iz mnogih pa čak i devijantnijih obitelji izlaze djeca koja ne obolijevaju od psihičkih poremećaja te oni postaju zdravi i korisni izdanci ovog društva.
No, sve u svemu o ovoj pojavi među našim mladima koja je uzela maha trebali bi povesti računa svi koji se bave ovom problematikom te na temelju jedne šire sveobuhvatne znanstvene Javne rasprave i analize u svim gradovima i općinama otvoriti oči mnogim ljudima koje ova problematika još uvijek nije pogodila a mogla bi. Nema koga ne bi mogla. Kao i sve drugo što bi ih moglo pogoditi kao strijela s neba.
Bilo kako bilo o ovome bi trebalo raspravljati, a dotle bi valjalo o svemu podrobno razmisliti i sa svojom djecom krenuti putem jedinog spasa a on je određen stazom koja vodi u mjesto Božje pobjede u Crkvu svake nedjelje, i vraćanje svojoj izvornosti Isusu Kristu u kojemu leže sva pitanja i odgovori koji muče naše mlade pa i nas roditelje u ovom izazovnom vremenu.
Vlado Marušić / OTPOR.Media
