Tog 4. svibnja 1980. godine, u popodnevnim satima, imao sam 13 godina. Dovoljno da razumijem riječi, ali još nedovoljno da shvatim sve njihove posljedice. Otac i njegovo društvo sjedili su pod starom trešnjom, rakija se točila, cigare bez filtera dime se u spiralama, a smiješak im se nije mogao skinuti s lica.
Netko je rekao:
– Crko je.
Zastao sam na stepenici.
– Tko je crko, tata? – upitah, zbunjen. Crkavanje nije baš razlog za veselje, bar ne u onom svijetu u kojem su me učili da se mrtvi poštuju.
Nitko mi ništa ne reče. Samo su šutjeli i natočili još jednu.
Ušao sam u kuću, a s radija je izašla vijest koja će se prepričavati generacijama:
– Umro je predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, drug Josip Broz Tito…
Odjednom mi je sve bilo jasnije. Nije to bio običan “crko je”. Bio je to kraj jedne ere – one koju su neki nazivali zlatnim dobom, a drugi – dobom šutnje, straha i krvi. Iza Titove slike u svakoj učionici skrivali su se mnogi kojima nikad nije dopušteno da progovore. Iza svake parade skrivao se Bleiburg. Iza svakog govora – Goli otok.
U školi su nas sutradan postrojili u tišini, svi smo nosili crne vrpce i ozbiljna lica. Rekli su da je umro najveći sin naših naroda i narodnosti. Ja sam šutio. Ne zbog njega, nego zbog svega onoga što nitko nije smio reći.
Otac te večeri nije rekao puno. Samo je tiho nazdravio.
– Za sve koje nije stigla pravda.
Tog dana sam shvatio: postoje smrti koje se šaptom slave, i životi zbog kojih se nacije godinama prave da ništa nije bilo.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
