Svaki put kad krenem iz Širokog Brijega prema Vukovaru, znam da me čeka isto mjesto.
Ovčara.
Tamo gdje tišina govori, a zemlja pamti.
Tamo gdje su, kako kažu, prestala kucati srca — ali ja vjerujem da to nije istina.
Jer na tom mjestu, gdje su srca stala, počela su kucati u svima nama.
Put je dug, a misli teške.
Pitam se — otkud tolika mržnja?
Kako je moguće da čovjek može biti toliko okrutan, da drugome oduzme i život, i ime, i dostojanstvo?
Na ta pitanja nema odgovora.
Ostaje samo šutnja… i bol.
Kad stignem u Vukovar, sve se utiša.
Grad govori bez riječi.
Svaka kuća, svaka ruševina, svaka ulica priča istu priču.
I uvijek, prvi korak vodi na Ovčaru.
Put prema hangaru težak je, svaki korak odzvanja u duši.
Srce brže kuca, jer zna gdje ide.
Tuga pritisne, ali ponos podigne.
Na tom mjestu čovjek ne zna bi li zaplakao ili kleknuo — pa samo stoji, i sluša.
Na Ovčari se ne govori.
Tamo se šuti.
Tamo se moli.
Tamo vjetar šapće:
„Ne tuguj. Na ovom mjestu su prestala kucati naša srca – ali od tada, kroz vas, kuca Hrvatska.“
Kad padne noć, svjetlost svijeća polako ispuni tišinu.
I svaka od tih svijeća nosi priču.
Priču o sinu, o bratu, o ocu.
O mladosti koja je stala — ali nije nestala.
Plamen treperi kao da govori umjesto njih, kao da svaki plamičak doziva ime koje ne smije biti zaboravljeno.
I tada znaš — nisu nestali.
Nisu zaboravljeni.
Njihova srca kucaju u svakome tko pamti, tko voli, tko ne zaboravlja.
Oni su postali vječni.
Zato ću dolaziti, dok god me zdravlje služi.
Palit ću svijeće, moliti u tišini, zahvaljivati u suzama.
Jer na tom mjestu, gdje su prestala kucati srca, rodio se život naše slobode.
Rodila se vjera, ljubav i ponos — ponos što pripadamo onima koji su bili jači od smrti.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
