Jedan od najplastičnijih primjera insajderske privatizacije je preuzimanje imovine i udjela poduzeća SOKO d.d. Mostar. Kroz sinergiju proračunske pomoći, fiktivnih menadžerskih aranžmana i zlouporabe braniteljskih certifikata, kleptokratska mreža Dragana Čovića ovladala je imovinom čija se realna vrijednost početkom 2000-tih procjenjivala na oko 150 milijuna maraka.
Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma Ministarstvo obrane Republike Hrvatske upućivalo je značajnu financijsku potporu namijenjenu zbrinjavanju braniteljske populacije i ponovnom pokretanju gospodarskih aktivnosti na prostorima pod nekadašnjom upravom Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Značajan dio tog povjerenja i sredstava delegiran je upravljačkoj strukturi poduzeća SOKO d.d. Mostar, na čijem se čelu nalazio Dragan Čović.
IZVLAČENJE NOVCA KROZ POLICE ŽIVOTNOG OSIGURANJA
Umjesto usmjeravanja primljenog novca u modernizaciju proizvodnih pogona i otvaranje radnih mjesta za demobilizirane vojnike i radnike, Čović je razvio sustav beneficija za odabrane koji će ispuniti njegove zamisli. Tako je ključni alat za transformaciju javnog novca u privatni novac postala polica životnog osiguranja. Koristeći primljena sredstva Čović je kao generalni direktor zaključio ugovore i s računa poduzeća SOKO uplaćivao izdašne premije životnog osiguranja kod društva Croatia osiguranje d.d. Ljubuški. Nakon što su police dospjele na naplatu novac koji je izvorno imao javnu i namjensku funkciju formalno-pravno je transformiran u posve legalan, privatni kapital nekolicine kleptokrata.
Kako bi se preduhitrile eventualne blokade računa ili istrage o podrijetlu imovine, akumulirani novčani iznosi prebačeni su izvan granica Bosne i Hercegovine. Sredstva su preusmjerena na privatne račune otvorene na ime supruga vodećih menadžera – uključujući i račun Bernardice Čović tada otvoren u poslovnici Croatia banke u Metkoviću. Izbor ove lokacije nije bio slučajan.
Ključnu logističku potporu unutar bankarskog sustava pružala je Čovićeva kuma, Kolobarić, koja je obnašala dužnost zamjenice šefa poslovnice. Takva institucionalna pozicija omogućila je nesmetano, diskretno i masovno podizanje golemih iznosa u gotovini bez pokretanja obveznih zakonskih mehanizama za sprječavanje pranja novca, koji bi se inače primijenili na obične građane.
GOTOVINA ZA CERTIFIKATE
Dok su Čovićevi kleptokrati stekli gotovinu, tisuće branitelja i članova njihovih obitelji suočavale su se s teškim egzistencijalnim problemima, pokušavajući sanirati ratne štete i organizirati osnovne uvjete za život. Država je braniteljima, na ime neisplaćenih vojnih dnevnica i plaća, dodijelila privatizacijske certifikate. Nominalno, pojedinci su u rukama imali tisuće maraka, no tim papirima na tržištu nisu mogli kupiti stvari niti za osnovne potrebe (hrana, lijekovi, …) jer procesi masovne privatizacije certifikatima namjerno nisu otvarani na transparentan način koji bi pogodovao običnim građanima.
U takvim okolnostima formirala se tzv. ulična crna burza certifikata, na kojoj je ponuda bila golema, a likvidnost nikakva. Ljudi pritisnuti neimaštinom bili su prisiljeni prodavati svoje milijunske certifikate za mizerne iznose u gotovini. Menadžeri Sokola pripremljeni za proces raspolažući s pojedinačnim iznosima od oko 100.000 maraka u gotovini (javni novac izvučen preko polica životnog osiguranja) su na ulici otkupljivali certifikate od očajnih branitelja po cijeni od svega 2% do 3% njihove nominalne vrijednosti. Jednostavnom matematikom, pojedinačni ulog od 100.000,00 maraka u gotovini omogućavao je kupnju nevjerojatnih 5 milijuna maraka u certifikatima.
MALA I VELIKA PRIVATIZACIJA
Zahvaljujući nerealno niskoj procjeni vrijednosti poduzeća Soko (kompleks u Mostaru ima ukupnu površinu od 450000 m2 zemljišta s preko 122000 m2 korisne površine koja je bila raspoređena u 79 tvorničkih i poslovnih objekata) koju su po nalogu Čovića uradili menadžeri Kolobarić i Gojak i koja je iznosila cca 47 milijuna maraka menadžeri – kleptokrati (Dragan Čović, Branko Kolobarić, Dragan Perić, Miroslav Ćorić, Josip Gojak ….) su bez problema mogli kupiti prvo 33% u maloj privatizaciji a onda i preostalih 67 % u velikoj privatizaciji. Iako su novčana sredstva činila financijsku potporu doznačenu od RH Čović je preko polica životnog osiguranja i raspolaganja s gotovinom na opisani način izvukao novac iz sustava i stekao kontrolu nad imovinom sada vrijednom preko 500 milijuna maraka.
Završna faza procesa odigrala se pred kantonalnom Agencijom za privatizaciju koja je te obezvrijeđene papire prihvatila po njihovoj punoj, stopostotnoj nominalnoj vrijednosti. Proces privatizacije s certifikatima dobio je službeni pečat Agencije za privatizaciju koja je bila pod potpunom kontrolom Dragana Čovića.
Marija Tavelić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
