Dana 21. srpnja 2026. godine notorni Jugoslaven i osoba koja je sve u životu lažirala posjetila je u maniru Milana Šećkovića Banske dvore. Šećković je doista u svoje vrijeme, dok je bio nositelj licence za natjecanje Mis Hrvatske za mis svijeta, imao istinske pratilje koje su bile misice za razliku od Ćiriličarovih, koje su „fake“ kao i cijeli njegov životopis. Prepoznaju li u ovoj posjeti utemeljitelji i članovi HDZ BiH ikoga iz stranke, ili nekad stožernu stranku Hrvata danas predstavlja samo Ćiriličar, Agresor na Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku s pratiljama i članovima svoje obitelji.
Izjava Dragana Čovića kako jednu od njegovih pratilja za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine navodno podržava još “11 stranaka” uz HDZ BiH nije ništa drugo nego nova epizoda u dugogodišnjem političkom teatru, jednog legitimnog Jugoslovena, koji već desetljećima pokušava zamijeniti stvarnost vlastitom propagandom utemeljenoj na prijevari. Kako bismo bili jasni, te stranke o kojima on govori ne postoje u stvarnom političkom životu. Nemaju članstvo, nemaju infrastrukturu, nemaju ni osnovnu prepoznatljivost u bosanskohercegovačkom društvu. Većina tih navodnih partija nema ni toliko ljudi da popune jedan kombi, a kamoli da predstavljaju relevantnu političku snagu bosanskohercegovačkih Hrvata. Čak ni članovi njihovih obitelji ne glasuju za njih, jer dobro znaju da su to projekti napravljeni jedino i isključivo za privatne egzibicije i potrebe Čovićeve izborne kozmetike, koja opet ima zajednički nazivnik, prijevara Hrvata Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske s premijerom Andrejom Plenkovićem na čelu.
Ovo je stara Čovićeva metoda, kada nema stvarnu potporu, izmisli ju. Kada nema legitimitet, proizvede ga. Kada nema političku snagu, nacrta ju na papiru. Kada vidi da gubi vlast i kompas otrči bez poziva u Zagreb. I tako se već godinama održava na političkoj sceni, ne kroz stvarnu volju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, nego kroz mrežu improviziranih satelita, poslušnika i fiktivnih stranaka koje postoje samo u njegovim priopćenjima.
Njegova nova posjeta službenom Zagrebu savršeno se uklapa u tu matricu. To nije državnički čin, niti ozbiljan politički razgovor. To je predstava za javnost, režirana tako da se prikaže kako Čović navodno ima potporu iz Republike Hrvatske, iako je svima jasno da je riječ o protokolarnom susretu bez stvarne političke težine. Zagrebu je već odavno jasno tko je Dragan Čović, osoba koja se na službenim dokumentima potpisivala ćiriličnim pismom, izjašnjavala Jugoslavenom, čovjek koji je bio posljednji predsjednik Udruženja jugoslavenske demokratske inicijative u Mostaru, čovjek koji je kao pripadnik JNA-KOS sustava sudjelovao u razaranju hrvatskih gradova diljem Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje su počinjeni brojni ratni zločini nad civilnim stanovništvom, čovjek koji je političku karijeru izgradio na mreži prijeratnih prijevara u obrazovnom procesu, procesu rada i radničkih prava, te ratnih, poratnih i gospodarskih afera zbog kojih još do danas nije bilo osuđujućeg sudskog epiloga iz jedinog razloga što godinama kontrolira tužitelje i suce koji svesrdno podržavaju koruptivnu mrežu koju je izgradio u BH društvu.
Zato je ova priča o “11 stranaka” samo još jedna u nizu farsičnih konstrukcija kojima pokušava u Zagrebu i pred hrvatskom javnošću prikriti činjenicu kako je njegova politička moć ozbiljno erodirala. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini više ne pada na improvizirane koalicije, izmišljene saveze i fantomske partnere. A pogotovo ne na predstave u Zagrebu koje služe samo jednoj svrsi, da se održi privid kako notorni Jugosloven i ćiriličar Čović još uvijek kontrolira političku scenu u bosanskohercegovačkih Hrvata što jednostavno više nije istina. Pojavom brigadnog generala Zdenka Lučića mit oronulog đuturuma se rasplinuo i nestaje iz dana u dan, spoznajući kako ga Zagreb podržava s figom u džepu, imajući Lučića kao varijantu na koju Banski dvori igraju preko Zdenkovog brata Ive Lučića, koji je danas ugledni rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franje Tuđmana u Zagrebu i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice.
Istina je jednostavna, Čović nema tih 11 stranaka. Nema ni stvarne potpore. Ostala je samo propaganda jednog čovjeka koji je davno izgubio politički kompas, ali ne i ambiciju da se održi na vrhu makar to bilo i u osmoj deceniji života, koji je protkan prijevarama i lažima, makar i kroz imaginarne saveze i medijske kulise.
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
