Ove godine je i tužnih 12 godina otkad je fra Jozo Zovko od strane crkvenih vlasti u Hercegovini predvođenih Ratkom Perićem prognan iz svoje, voljene Hercegovine.
A fra Jozo Zovko je najpoznatiji franjevac na svijetu, simbol Međugorja!
Ove godine je fra Jozo Zovko proslavio svoj 80. rođendan.
Zaređen je 1965. godine, neposredno prije nego što će hercegovački biskupi postati simbol okupacije i diktature, mržnje prema franjevcima i želje da petrovci okupiraju ono što su franjevci s narodom stvarali i čemu su se Bogu svesrdno molili. Usporedno s tim crkveni oci u Hercegovini postali su i simbol otpora prema Međugorju, unatoč činjenici da su milijuni ljudi tu pronašli duhovni mir i ozdravljenje i da se milijuni danas u svijetu mole Blaženoj Djevici Mariji, Kraljici mira, po zagovoru Međugorja.
Fra Jozo Zovko je bio župnik u Međugorju 1981. godine kada se Gospa pojavila međugorskoj djeci. Na početku, i on je gledao na ovaj događaj s oprezom dok mu se 29. lipnja 1981. godine Gospa nije ukazala u crkvi pod krunicom.
Ubrzo kreću žestoki progoni tadašnjeg biskupa Pavla Žanića i jugoslavenskih organizacija, UDBA-e i drugih, nad fra Jozom Zovkom.
U srpnju 1981. u pozdravu biskupu Žaniću fra Jozo je izrekao: „Molim se da nas vrijeme lažnih nauka i krivih učitelja ne zavede!” Vlasti su shvatile da su to poruke upućene njoj, iako je fra Jozo aludirao tu i na biskupa Žanića kada je govorio „učitelj ne može biti vuk u janjećoj koži!” Vlast se pak prestrašila Međugorja pa je fra Jozo osuđen na tri i pol godine zatvora u Foči. Nije se vratio u Međugorje nakon izlaska iz zatvora u kojem mu je teško stradalo zdravlje, već u općinu Grude, u župu Tihaljina. Međutim, ostaje usko povezan s Međugorjem i vidiocima, ignorirajući crkvene moćnike koji su se tome protivili.
Fra Jozo Zovko od biskupa je bio omražen i zbog činjenice da nikad nije potpisao laž o dogovoru o predaji župa Grude, Čapljina i onih u Mostaru, Širokom Brijegu, Čitluku… Dekret naziva Romanis Pontificibus je, naime, utemeljen na laži i Vatikanu predstavljen kao dogovor svih aktera u priči. Dogovora nikad nije bilo. Samo razgovor koji nije urodio plodom. Nažalost, vjerojatno u svijetu nije zabilježeno da je lokalno vodstvo crkve predalo Vatikanu laž na uvid, te da i danas skoro pola stoljeća od donošenja dokumentirane laži nitko nema hrabrosti taj dokument revidirati.
Prema pisanju pokojnog fra Vendelina Karačića, jedini dosad koji je to istinski želio učiniti i koji se pokajao što ga je izgurao na takav način bio je biskup Petar Čule. „Da sam znao na što će ovo izać’, nikad ne bih počeo. A da nitko ne ostane poražen, najbolje bi bilo da mi se dadnu Jablanica i Ploče, pa da svi odemo na Brig i da se izljubimo.“ I Vendelin i Čule su danas na istini, piše Grude.com.
Svjedoci onog vremena tvrde i da se biskup Žanić, kada je uvidio što se sve događa, pokajao zbog svega. Ali bilo je prekasno, u Hercegovinu je došao Ratko Perić. O njemu najbolje govori izjava jednog od šefova KGB-a Aleksandra Maksimova koji je u poznim godinama otvorio dušu: – Uvijek je na sastancima s UDBA-om tema bio naš komunistički državni sustav i djelovanje crkve protiv njega. I oni i mi smatrali smo da je Papa veliki protivnik komunizma i da je on taj koji podržava sve što je protiv nas uključujući i Međugorje. Opet jer drug Lasić (šef Druge uprave jugoslavenske Udbe Ivan Lasić Gorankić), na oba sastanka bio vrlo oštar i rezolutan po pitanju praćenja i konzekvenci protiv svega što je vezano uz Međugorje. I Predojević i Aleksić bili su relativno suzdržani, rekli su da je to Lasićevo područje i da on najviše zna. Lasić je hvalio biskupa rekavši da surađuju odlično i da se sve što se dogovore, provedu u djelo. Mislim da je i on, kao i Ratko Perić, mrzio franjevce – riječi su Maksimova u intervjuu vezanom za film od Fatime do Međugorja.
Tu se jasno vidi kolika je meta bio fra Jozo Zovko. Iako je sam Maksimov smatrao da je fra Jozo nepravedno zatvoren zbog Međugorja, nije se tome protivio. Naprotiv, pod svaku cijenu je želio ugušiti Međugorje i onda je sve napravljeno da na čelo biskupije u Hercegovini dođe Ratko Perić koji mu je, prema vlastitom svjedočenju, dao sva jamstva da će on “završiti” Međugorje. – On je rekao da će surađivati, ali to je uvjetovao našim angažmanom kod jugoslavenskih tajnih službi da maksimalno onemoguće franjevce u njihovom djelovanju u Hercegovini. Rekao je da ako mu to obećamo i ispunimo, da će on napraviti sve da se osveti franjevcima za ono što oni rade. On je rekao kako su franjevci spremni na sve samo da biskupu otmu ono što će morati dati po nekom njihovom crkvenom pravu. Ja to nisam do kraja shvaćao, meni je bilo važno da on spriječi širenje ideje antikomunizma u Međugorju. On je stalno govorio kako treba zajedno djelovati, jer su franjevci vrlo uporni, ali i financijski moćni. Smatrao je da se radi o velikoj prevari i da će on napraviti sve da ih se osujeti u tome. Rekao je da ako i ima nešto istine u tim “ukazanjima” da će on i taj mali dio uništiti i da zna kako – Maksimove su riječi.
Posljednja nada Periću je bilo kažnjavanje fratara, na najgrublji način, spletkarenjem i lažima u Rimu, knjigama i dopisima. Nikad se neće saznati koliko je novaca biskupija potrošila da Ratko i ratkovci sruše Međugorje i franjevce i to se, nažalost, nikad neće istraživati. Utjecaj Ratka Perića doveo je do toga da su 24 hercegovačka fratra kažnjena tako da ne smiju ispovijedati i propovijedati, a među njima je posebno istaknut fra Jozo Zovko kod čijeg imena stoji posebna napomena: „Fra Jozo Zovko na području Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije nema nikakve ovlasti vršiti svećeničke čine, posebno nema ovlast ispovjedati vjernike”. Nažalost, neki zločinci u crkvenim redovima bolje su prošli od hercegovačkih mučenika, ali što je njihov križ bivao teži oni su još jače prigrlili i krenuli u daljnje aktivnosti.
Čak je i slučaj progona fra Joze Zovke popratio i Washington Post tvrdeći da su optužbe protiv Zovka politički motivirane jer se biskupi iz BiH protive priznavanju Međugorja kao svetišta.
Unatoč svim ovim stravičnim događajima kakvih nigdje u svijetu nema, Međugorje je opstalo i jače je nego ikad. Svi su pali, i bezbožna Jugoslavija, i KGB i UDBA, i Maksimovi, i Gorankići, i Ratkovi… iako su se smatrali najjačima, većima od Gospodina, polomili su zube na Međugorju i shvatili koliko su bijedni i maleni pored Stvoritelja neba i zemlje.
I kako kaže pjesma španjolskog salezijanca Cesárea Gabaráina: “Krist jednom stade na žalu, tražeć ljude za velika djela…” U Hercegovini je Krist našao takve ljude, u fra Jozi Zovki, u progonjenim franjevačkim mučenicima, u Međugorju… ne one koji su ga spremni izdati zbog ovozemaljskih funkcija iste sekunde, nego one koji su spremni trpjeti do kraja. I to je ona prava, Kristova Crkva, trpeća, mučenička, a uvijek pobjednička!
Alexander Maximov KGBov agent o Međugorju, franjevcima i Ratku Periću
