NOSIO je pohabane kopačke i oskudni šorc, neobičan za nogometne prilike. Iako je imao tek 15 godina, to ga nije spasilo od uvredljivog pitanja zar tako odjeven planira igrati nogometni turnir. “Došao sam u najboljem što imam i samo se želim pokazati”, odgovorio je. Nije poznato što danas radi i je li živ taj stariji čovjek koji ga je otpisao u startu, ali Sadio Mane je sada vlasnik medalja za osvojeni Afrički kup nacija, Ligu prvaka i Premier ligu, kao i one namijenjene najboljem igraču Afrike.
Da svijetu nije ponudio ništa više od ove kratke priče, senegalski nogometaš bi već učinio dovoljno. U njegovom odgovoru leže sve komponente potrebne za put prema uspjehu. Ofenzivcu Liverpoola nije bilo važno kako je odjeven i što misle o njemu. Znao je što želi, vjerovao je u sebe i na taj turnir, udaljen oko 400 kilometara od njegovog rodnog mjesta, došao je pokazati najbolje što zna. Ispostavilo se da je znao mnogo.
“Možete reći da ne znate kamo idete, ali ne možete reći da ne znate odakle ste krenuli”
No Mane se nije zaustavio na tom dijelu priče o samopouzdanju, motivu i istrajnosti. Nakon što je počeo zarađivati ogromne svote novca, počeo je pomagati obitelji, prijateljima i iznemoglima, graditi bolnice, škole i vjerske objekte, a nekoliko puta su, usprkos njegovoj volji, u javnost procurili videozapisi na kojima također pokazuje ljudsku veličinu.
Na jednom je snimljeno kako ekonomima reprezentacije Senegala pomaže da nose vodu, a na drugom kako čisti toalet u jednoj od džamija u Liverpoolu, nedugo nakon pobjede Liverpoola nad Leicesterom, u kojoj je Mane zabio jedan od golova.
Njegovom karakteru divili su se još u Metzu, prvom europskom klubu u kojem je zaigrao nakon odlaska iz Senegala 2011. godine. Tadašnji trener iz omladinskog pogona Olivier Perrin govorio je da Mane ima ogroman motiv, neshvatljiv ljudima iz Europe, jer je sve činio da bi pomogao obitelji.
“Možete reći da ne znate kamo idete, ali ne možete reći da ne znate odakle ste krenuli. Uvijek moraš misliti na one koji su te odgojili i koji su ti pomogli”, rekao je nogometaš Liverpoola jednom prilikom.
Njegov put počeo je u selu Bambali, udaljenom oko 15 kilometara od grada Sadhioua. Nogomet je počeo igrati na neravnom terenu, po kojem su istovremeno hodali i djeca i krave. Ipak, loši uvjeti nisu bili najveća prepreka mladom Sadiju, nego rana smrt oca, kojeg je izgubio kao 11-godišnjak.
“Kada sam dio dječak, otac mi je uvijek govorio da je ponosan na mene. Bio je čovjek s velikim srcem. Kad je preminuo, to je mnogo utjecalo na mene i obitelj. Tad sam rekao sebi da moram dati sve kako bih pomogao majci. Teško je boriti se s tim kada si tako mlad”, izjavio je.
Uvjeravao je obitelj da će postati vrhunski nogometaš, a drugi su mu se smijali zbog obuće i odjeće
Tako su, pored njegove majke, veliku brigu o njemu vodili ujak i ujna. Nitko od njih nije ga sprječavao da igra nogomet, ali nisu mu dozvoljavali da zapostavlja školu ni obiteljske obaveze, kao što je obrađivanje zemljišta.
“Govorio bi mi: ‘Zoveš me da radim, a ja ću postati internacionalni nogometaš i zbog mene više nećeš morati raditi na njivama.’ Rekao sam mu: ‘Sranje! Kako ćeš uspjeti? Ja nisam imućan. Nemam novca da te šaljem na treninge.’ Nisam vjerovao u njegove snove”, prepričao je njegov ujak Ibrahim Toure.
Kada je navršio 15 godina, Mane je odlučio otići na turnir u Dakar, gdje je imao priliku izboriti mjesto u nogometnoj akademiji Generation Foot, koja je od 2003. godine imala suradnju s Metzom. Na turnir ga je odveo ujak, a po dolasku na mjesto događaja dobio je pitanje koje će pamtiti cijeli život.
“Nikada neću zaboraviti, a to mi je sada smiješno, kako me po dolasku jedan stariji čovjek gledao kao da sam na pogrešnom mjestu. Pitao me jesam li došao na probu. Rekao sam mu da jesam. Onda me upitao: ‘S takvim kopačkama? Pogledaj ih. Kako možeš igrati u njima? I s tim šorcem? To zapravo i nije pravi nogometni šorc'”, prepričao je Mane.
“Došao sam u najboljem što imam i samo želim igrati”
Tada je uslijedio odgovor odlučnog dečka, koji je znao da ne radi ništa pogrešno, nego samo ono što mnogo voli i u čemu je dobar. Točnije, ono u čemu je najbolji. Vjerovao je u sebe i nije se dao iznervirati.
“Rekao sam mu da sam došao u najboljem što imam i da samo želim igrati, da se pokažem. Kada sam izašao na teren, moglo se primijetiti iznenađenje na njegovom licu. Kasnije mi je prišao i rekao da me odmah uzimaju”, opisao je Mane.
U akademiji se vrlo brzo nametnuo i 2009. godine je prvi put otputovao na kamp u Metz. U siječnju 2010. godine već je trenirao u omladinskom pogonu tog francuskog kluba, a onda ga je zadesio novi problem. Ozlijedio je stražnju ložu, ali zbog straha da mu ne propadne prelazak u Metz, pokušao je sakriti ozljedu.
Trener Perrin je tek nakon dva i po mjeseca shvatio da Mane ima problem i poslao ga je na operaciju, a to nije stvorilo prepreku njegovom ostanku u klubu. Iako je već u omladinskom pogonu oduševio Perrina, na debi za prvu momčad je čekao sve do siječnja 2012. godine.
Krio je ozljedu i ispao u treću ligu. Primijetio ga je bivši trener Liverpoola, a kupio sadašnji trener Manchester Uniteda
U 19 nastupa do kraja sezone zabio je samo jedan pogodak, a Metz je iz druge ispao u treću francusku ligu. No Maneove igre su bile dovoljno dobre da na ljeto dobije poziv u reprezentaciju Senegala, koja je nastupala na Olimpijskim igrama u Londonu.
Ondje ga je primijetio pokojni Gerard Houllier, nekadašnji trener Liverpoola, koji je tada obnašao ulogu skauta za RB Salzburg. Francuz je primijetio veliku brzinu i sjajne igračke sposobnosti 20-godišnjeg igrača, kojeg je odmah preporučio austrijskom klubu, zbog čega mu je Senegalac ostao zauvijek zahvalan, posvetivši mu dirljivu poruku nakon što je Houllier preminuo u prosincu 2020. godine.
U Salzburgu nisu oklijevali. Današnji trener Manchester Uniteda Ralf Rangnick tog ljeta je preuzeo ulogu direktora nogometa u RB Salzburgu i RB Leipzigu te je dao dozvolu da austrijski klub dovede Manea za četiri milijuna eura.
Pokorio je Guardiolin Bayern za samo 45 minuta i pokazao da će biti svjetska klasa
Brzonogi ofenzivac je u novoj sredini ostavio dubok trag. U 87 nastupa zabio je 45 golova i podijelio 32 asistencije. Pomogao je klubu da osvoji titulu austrijskog prvaka i Kup Austrije te da izbori osminu finala Europa lige. Ipak, u hrpi sjajnih natjecateljskih izvedbi, poseban dojam je ostavio u jednom prijateljskom susretu.
Na Red Bull Areni 18. siječnja 2014. godine gostovao je tada aktualni prvak Njemačke, Europe i svijeta Bayern, na čijoj je klupi debitantsku sezonu odrađivao Pep Guardiola, koji je tog dana slavio 43. rođendan.
Budući da je Bayern šest dana kasnije susretom protiv Borussije M’Gladbach trebao otvoriti drugi dio Bundeslige, okršaj protiv Salzburga bio je generalka pa je španjolski stručnjak na teren izveo skoro najjači sastav, u kojem su igrali Toni Kroos, Thomas Muller, Thiago Alcantara. Jerome Boateng, Manuel Neuer, David Alaba…
Međutim, nakon 45 minuta igre bilo je 3:0 za austrijsku momčad, a daleko najbolji pojedinac susreta bio je Mane. Prvo je zabio u 13. minuti, a onda je sedam minuta kasnije izborio penal, koji je uspješno realizirao Jonathan Soriano. Fenomenalnu izvedbu Mane je zaključio asistencijom za Roberta Žulja, Austrijanca hrvatskih korijena, u 44. minuti, kada je postavljen i konačan rezultat.
“Ovo je bila dobra lekcija za nas. Čestitke Red Bullu, igrali su zaista dobro i zasluženo pobijedili”, izjavio je Guardiola nakon utakmice na stadionu koji je bio rasprodan prvi put nakon Eura 2008. godine.
Bilo je jasno da Mane neće dugo ostati u Salzburgu pa je već narednog ljeta za 23 milijuna eura otišao u Southampton, a dvije godine kasnije u transferu teškom 41 milijun eura prešao je u Liverpool, gdje se konačno susreo s Jürgenom Kloppom, za kojeg je želio igrati još dok je Nijemac vodio Borussiju Dortmund.
“Zašto bih imao 10 Ferrarija? Što bi to značilo za svijet?”
Mane je vremenom izrastao u jednu od legendi Liverpoola. S klubom je osvojio Ligu prvaka, Svjetsko klupsko prvenstvo i Premier ligu, na koju su na Anfieldu čekali punih 30 godina. Ipak, koliko god oduševljavao javnost na terenu, još više to čini svojim postupcima izvan terena.
Nije snimio serijal na Netflixu, u kojem se pravda ljudima da je bolji nego što oni misle, nego je svakodnevnim ponašanjem pokazivao da nikad nije zaboravio odakle je krenuo i što je imao na početku. Iznad njegove gladi za uspjehom uvijek se isticala njegova skromnost.
“Zašto bih želio imati 10 Ferrarija, 20 dijamantskih satova ili dva aviona? Što će te stvari učiniti za mene ili za svijet? Bio sam gladan i morao sam raditi na njivi. Preživio sam teška vremena, bosonog igrao nogomet. Nisam imao edukaciju i mnoge druge stvari, ali danas mogu pomoći ljudima onime što zarađujem”, rekao je za ganski nsemwoha.com te je nastavio:
“Gradim škole, stadione, osiguravamo obuću, odjeću i hranu za ekstremno siromašne ljude. Dajem 70 eura mjesečno svim ljudima u loše razvijenoj regiji Senegala. ne trebam se pokazivati luksuznim autima, kućama, putovanjima i avionima. Radije želim da ljudi dobiju dio od onoga što je meni dao život.”
Mahatma Gandhi je jedne prilike izjavio da “svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu”. Mane možda nije nikad pročitao ovu čuvenu izreku, ali odabrao je život u kojem je ljudske potrebe stavio iznad ljudske pohlepe. I svijet je učinio barem malo boljim mjestom za život.
