Toyota. Vjerujem da većini čitateljica i čitatelja na spomen ovog naziva kroz glavu prolete slike i nazivi Yaris, Corolla, RAV-4, Land Cruiser, a tek rijetkima na pamet padne Celica. Možda onima koji se još živo sjećaju crtića u 19:15.
Oni se vjerojatno sa sjetom prisjećaju kraja osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i sportskih vijesti na kraju dnevnika koje su donosile izvještaje s WRC utrka. Česti gosti tih izvještaja bili su Toyota Celica i vozači Carlos Sainz i Didier Auoriol.
Ta priča je davno završena, a počela je prije pedesetak godina.
Kad je 1935. godine Saichiro Toyoda krenuo s proizvodnjom vozila sigurno nije razmišljao o sportskim vozilima i uspjesima. Umjesto toga je razmišljao o tome kako motorizirati Japan i svijet. Proizvodio je jednostavne i kvalitetne automobile i kamione, a onda su se približile sedamdesete. NASA je kretala na letove prema Mjesecu, Boeing je započeo uspješnu eru svojeg 747, a proizvođači automobila su trebali proizvode koji će privući mlađe kupce. Odnosno trebali su nešto što bi popravilo sliku brenda. Amerikanci su poludjeli za Mustangom, automobilom koji je uspio na sve moguće i nemoguće načine. I to je zapravo povijest.
1970. godine u Toyoti su se odlučili napraviti nešto slično. Nešto čime bi se moglo konkurirati Mustangu i nešto što bi podiglo imidž marke. U svom su asortimanu već imali model 2000GT s kojim su izazivali divljenje diljem svijeta i odlučili su što prije napraviti novi model koji bi trebao nastaviti privlačiti i oduševljavati kupce.
Te je godine na salonu automobila u Tokiju prikazan model Celica. Tada je postignut željeni “Wow-efekt” i godinu poslije model je krenuo u pohod na američko tržište.
Celica nikada nije imala jače motore od konkurencije, ali prodaja je bila dobra. Celicu se kupovalo da bi se pokazalo okolini da imate stila i da ste posebni. Sportski nastrojen dvovratni kupe je doživio sedam generacija prije gašenja modela.
Dpduše, Japanci su s drugom generacijom pokušali napraviti model s četverim vratima, ali to nije bilo to (na sreću) i vratili su se korijenima.
Evo jedan kratak pregled Celice po generacijama…
PRVA GENERACIJA
Kao što sam već napisao, čelnici Toyote uvidjeli su da se željezo kuje dok je vruće i da trebaju što prije napraviti nasljednika modelu 2000GT. Stoga su kao plod te ideje u praksi 1970. na Tokyo Motor Show dovezli Celicu. U startu su ponudili dvije verzije; LT i ST.
Ona s oznakom ST predstavljala je jači model. Razvijala je 105 KS iz 1.6 litara obujma, a samim time što je bila jača, bila je i poprilično skuplja od LT verzije. Kupci se nisu previše obazirali na cijene i željeli su posjedovati nešto posebno i drugačije od onoga što se do tada nudilo.
Uglavnom, potaknuti uspjehom na domaćem tržištu manageri Toyote su se odlučili na pohod na američko tržište. Taj su korak napravili 1971. godine s još jačim motorom i „jačim“ paketom opreme GT. Ta je verzija Celice imala elektrificirane prozore, klimu i novi oblik maske.
Uspjeh nije izostao i Celica je dobila nagrade za najbolji uvozni automobil na američkom tržištu 1974., 1976. i 1977. godine.
DRUGA GENERACIJA
Druga generacija Celice na scenu je stupila 1977. godine, a prodajne rekorde je oborila u sljedećoj godini i opet ponijela titulu najboljeg uvoznog automobila u Americi. Potaknuti početnim uspjehom nove generacije neki ljudi u Toyoti su željeli tržištu ponuditi model s četvera vrata. Ali na sreću kupci nisu prihvatili taj koncept u automobilu koji je trebao odražavati njihovu posebnost.
Iz tog izleta nastao je novi model, a o njemu ćemo jednom drugom zgodom.
TREĆA GENERACIJA
1981. godine došlo je vrijeme za treću generaciju (a mislili smo da se danas generacije prebrzo smjenjuju). Treća generacija modela se oblikom približila ostalim konkurentima iz segmenta. Toyota je na trećoj generaciji predstavila motor potpomognut Turbo punjačem.
Kada su sklopili vozilo male mase i vrhunskih voznih osobina s jakim motorom, u Toyoti su se odlučili okušati i u natjecanjima. Nakon ukidanja Grupe B, u kojoj se Toyota natjecala s Celicom od 380 KS, odluka je pala na WRC i uskoro su pehari počeli pristizati u tabor Toyote.
Neki od vozača koji su pobjeđivali na utrkama bili su Björn Waldegård i Juha Kankkunen, a nova era za Toyotu i za Celicu tada je pokucala na vrata.
ČETVRTA GENERACIJA
Četvrta i po meni najljepša generacija Celice svijetu predstavljena 1985. godine. I u zanimljivom je izdanju na cestu donijela pogon na sva četiri kotača i preklopna svjetla. Turbo-punjač je ostao u upotrebi i u ovoj generaciji, a Toyotin sportski odjel se i dalje natjecao i pobjeđivao.
PETA GENERACIJA
Peta generacija Celice zaživjela je 1989. godine. Dizajn automobila je zaobljeniji, ali slijedi linije prijašnje generacije i zadržava preklopna svjetla. Oprema postaje luksuznija, samim time i masa automobila raste, ali Celica je i dalje brza i upravljiva, jer raste i snaga motora. Peta generacija je imala turbo motore od 200 KS
ŠESTA GENERACIJA
Šesta generacija Celice je donijela radikalnu promjenu u dizajnu prednjeg kraja. U Toyoti su odlučili napustiti preklopna svjetla (kao i većina proizvođača, zbog sigurnosti pješaka) i sprijeda su se pojavila dva para okruglih svjetala. Kao i u svakoj generaciji do sad snaga motora je rasla i u šestoj generaciji motori su razvijali oko 250 KS. Ovu generaciju možemo pamtiti i po tome što se u to vrijeme Toyota odlučila povući iz WRC natjecanja zbog neslaganja oko propisa vezanih za turbo punjače.
SEDMA GENERACIJA
Y2K, ili godine 2000. počela je proizvodnja sedme i posljednje generacije Celice. Dizajn je bio prilagođen vremenu i trebao je zainteresirati mlađu populaciju i izazvati kod nje želju da voze Toyotu. Automobil je izgledao odlično, ali zbog raznoraznih restrikcija snaga motora je ograničena na 180 KS, iako bi, bar po izgledu ispod haube moglo biti još toliko. To je bio znak da vrijeme malih sportskih kupea dolazi kraju (naslijedili su ih SUV-ovi, koji vezu s autima pokazuju tako što imaju četiri kotača).
Na prvi dan ljeta 2006. godine Toyota je umirovila Celicu, svoje sportske ambicije prebacila na neke druge modele, koji imaju uspjeha, ali ne izazivaju trnce kao Celica, koja je na prvi pogled davala do znanja s čime se ima posla.
Do pojave neke nove Celice, sportskog modela samostalno razvijenog u Toyotinim pogonima, ne u kooperaciji s tamo nekim proizvođačima, nema druge nego poći na tavan, podrum ili negdje slično, malo prokopati po starim kutijama i izvući neki poster, koji su nam starci skinuli sa zida kad je trebalo oličiti sobu, i prisjetiti se…
