Bombastično najavljen kao događaj svih događaja koji je trebao iznjedriti tko zna kakve promjene između bh. entiteta Republika Srpska i Srbije, pa i u regiji, u konačnici se sveo na još jedno populističko okupljanje za puk doveden s obje strane Drine da kliče svojim vođama…
Kada je Aleksandar Vučić raširio zastavu Srbije, onu kojom je bio zagrnut tokom glasanja o Rezoluciji u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, trebala je to biti kulminacija događaja nazvanog „Svesrpski sabor“.
No, promatrano sa strane i slušajući poruke o „jednoj maloj Srbiji koja se suprotstavila i u tome uspela“, sve je ličilo na još jedan od njegovih skaradnih i patetičnih performansa kojim već godinama zabavlja Srbe.
Bombastično najavljen kao događaj svih događaja koji je trebao iznjedriti tko zna kakve promjene između bh. entiteta Republika Srpska i Srbije, pa i u regiji, u konačnici se sveo na još jedno populističko okupljanje za puk doveden s obje strane Drine da kliče svojim vođama. No, ni klicanje nije bilo baš gromoglasno, pa je Milorad Dodik morao, kao na kakvom glazbenom koncertu, da okupljene pozove da budu glasniji dok podržavaju njegov hvalospjev upućen Vučiću.
I Dodik i Vučić posebno su se zadržali na temi UN-ove Rezolucije o Srebrenici. Kao na pokvarenoj gramofonskoj ploči vrtile su se optužbe o onima koji su željeli cijeli srpski narod proglasiti genocidnim, o nepravdi koja se Srbiji, jer je mala zemlja, kontinuirano nanosi od „svjetskih moćnika“, ali i o pobjedi koju je Srbija ostvarila. Ništa novo, jer preko šest stoljeća Srbi poraz na Kosovu slave kao pobjedu. Pa zašto onda ne bi i ovaj pred Generalnom skupštinom UN-a.
Vučić poznat po svom manipulativnom ponašanju govorio je i o potrebi mira u regiji, očuvanju „dejtonske BiH“, „molio“ Dodika da se uzdrži od separatističkih težnji.
Samo teško da te molbe može itko ozbiljno shvatiti. Jer Dodik je i iz Beograda ponovo prijetio osamostaljivanjem RS-a, tvrdio da je suživot u Bosni i Hercegovini nemoguć i da će „doći u Beograda traži podršku“ za svoje nakane.
No, prije svenarodnog mitinga u kojem su se Vučićevo i Dodikovo obraćanje preplitali sa potpurijem srpskih kola i recitiranja rodoljubive poezije, održana je i zajednička sjednica Vlada RS i Srbije na kojoj je usvojena „Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava srpskog naroda“, uz blagoslov neizostavnog pravoslavnog sveštenstva.
Napisana u 49 stavova, zaključaka i ciljeva, deklaracija zbir je političkih stavova RS i Srbije o Kosovu, Republici Srpskoj i njenom položaju i nadležnostima u „dejtonskoj BiH“, te niz ponovljenih pitanja baziranih na specijalnim vezama RS i Srbije.
Ono što je svakako zanimljivo jeste odustajanje od 9. siječnja kao dana RS. Nakon sve galame koja se oko toga dizala u RS-u, blokade državnih institucija, napada na Ustavni sud BiH, Dodik je lakonski priopćio da će se ubuduće Dan RS obilježavati 15. veljače, „kada to čini i Srbija“. A što se 9. siječnja tiče ostat će tek dan osnivanja RS!?
Što ga je na to ponukalo, šta iza naprasne i olake odluke o odricanju od 9. siječnja stoji – u ovom trenutku ne da se iščitati. Ali svakako ne bi to trebalo shvatiti neozbiljno, jer u mirotorstvo Vučića ne treba previše vjerovati. A još manje u Dodikovu nakanu da postane legalist pa konačno prihvati odluku Ustavnog suda BiH da je 9. siječnja neustavan praznik.
Iz Deklaracije potrebno je izdvojiti i preporuku o „harmonizaciji nastavnih planova i programa u osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju u Republici Srbiji i Republici Srpskoj“. Tu je ponovno inzistiranje na favorizaciji srpskog jezika i ćirilice u RS. Pri tom svjesno se udara upravo na temeljne ustavne principe o ravnopravnosti konstitutivnih naroda u entitetu Republika Srpska.
Kao da nije dovoljno što se Bošnjacima u RS-u institucionalno i protivno brojnim sudskim presudama zabranjuje da svoj jezik zovu bosanskim, sada se pokušava otići i korak dalje pa kroz obrazovni proces dodatno negirati svu kulturnu tradiciju Bosne i Hercegovine.
Iako su na Saboru nazočili predstavnici Srba, kako je navedeno i iz Federacije BiH, Crne Goge, Makedonije, nitko od njih nije se oglasio.
I nije to neočekivano, jer ovaj sabor imao je primarni cilj da građanima i Srbije i RS-a skrene pažnju s bitnih pitanja. Kosova, koje je država i koliko god se Vučić trudio da to ospori – točak povijesti se neće vratiti. No, to priznati gorka je pilula koju nije tamošnja vlast spremna progutati i u svojoj tvrdoglavosti samo u sve dublje beznađe gura Srbe na Kosovu.
Na drugoj strani Milorad Dodik, iako objektivno nema ozbiljnih političkih oponenata u RS-u (u kojoj je opozicija često u „magarećoj klupi“), suočava se iz dana u dan sa posljedicama američkih sankcija. Novca u budžetu je sve manje, spirali zaduživanja na domaćem tržištu kapitala ne nazire se kraj, broj dugova Vlade RS prema dobavljačima, poljoprivrednicima sve je duži. Socijalni mir još uvijek se održava, ali s ljetom u koje smo zakoračili na naplatu stižu stotinama milijuna maraka teške rate ranijih kredita.
Stoga se uzalud Dodik slika s Putinom, uzalud pisma podrške svesrpskm saborovanju piše ruski ministar vanjskih poslova, uzalud predsjednik RS-a lamentira nad prijateljskim vezama s Kinom, Azerbejdžanom, Mađarskom, od kojih ima verbalnu podršku, ali ne i prijeko potreban novac.
Lokalni izbori su sve bliže, ali opozicija evidentno ekonomsko stanje u RS-u nije kadra kapitalizirati. Ni političku situaciju u kojoj, dok se iz Beograda zaziva svesrpska sabornost, nitko od ključnih opozicionara nije pozvan na „Svesrpski sabor“.
Pa su se tamo uputili bez poziva da budu među „svojim narodom“. I da poput Vukote Govedarice, jedne od perjanica SDS-a, patetično poruče da „svi putevi vode u Beograd“. Samo što ta „matica“, taj Beograd, neke Srbe s ove strane Drine voli i uvažava više, neke manje. I malo je da to ne vide i ne razumiju, ali za to im pomoći nema.
Pompozno najavljivani svesrpsko saborovanje pretvorilo se u folklornu manifestaciju, mediji izvještavaju o preko 2.000 članova folklornih društava okupljenih u Beogradu, broj građana se ne spominje.
Čak i ako se Vučić stvarno trudio, ako je želio da se na skupu u Beogradu ponovi 1989. godina i Gazimestan, to mu nije pošlo za rukom. Vremena su drugačija, sjećanja kuda je klicanje ratnohuškačkoj retorici Slobodana Miloševića dva milijuna okupljenih Srba odvelo bivšu državu ipak su svježa u pamćenju…
Na sreću svih nas. Ali i uz nužnu dozu opreza, jer ne treba podcijeniti na što su sve spremni i Vučić i Dodik da bi se održali na vlasti i da za to ne bi birali sredstva niti pitali kolika je cijena tuđih života.
Gordana Katana / VartelPortal.ba
