Jučer sam iz vlaka vidjela jednu oranicu punu divnih većih i manjih tikava narančaste boje.
Na prvi pogled izgledalo je kao da su to naranče razasute po plodnoj crnici ugniježđenoj u tek pristigloj jeseni u Bavarskoj.
Prizor ravan umjetničkom djelu.
Ipak nisu to bile naranče već tikve. Istovremeno dođe mi pomisao na bogate trpeze i okuse od istih…od krem juhe do “bundevare”.
Volim taj naziv za pitu od tikava. Bogat je i sočan kao i slastica koju su negdje tamo krstili tim nazivom.
Ma ja sam gurman i tijelom i dušom.
Ja sam gurman, a ne tikva pomislila sam.
Zapravo uz tu sliku ovdje u tuđini u kojoj danas razvijam pa savijam pitu od tikve, sjetila sam se jedne priče. Točnije ispovijesti iz prošlosti.
Jedan čovjek rodom iz Hercegovine pričao jednoj Slavonki kako su u njegovom kraju ljudi nekada davno nerijetko bili gladni, a tikve bacali svinjama i hranili ih njima.
Ne, ne, nisu oni voljeli svinje više nego sebe i svoje, nego nisu znali da su neke tikve bile jestive i kako ukusne i za ljude.
Priča je to o tome kako je čovjeka neznanje do nedavno držalo gladnog.
Umjesto gladi, da su samo znali, mogli su imati izvrsne slastice.
Postoje i takozvane ukrasne tikve. Danas se mnoge takve mogu vidjeti na raznim mjestima, ali su vrlo neukusne čak i svinjama.
I još jedna krajnost.
Mnoge će od tih tikava u današnje vrijeme završe kao ukrasi recimo za Helloween. Doduše nakon toga kao hrana za svinje ili u bio otpadu.
I tu je kraj priče uz poruku:-Čovječe nemoj biti tikva.
Jer jednom kada znanje donese istinu i slike se izoštre vidjeti će se tko je naranča, a tko tikva na našim plodnim oranicama.
A ako baš moraš biti tikva potrudi se da nekome budeš hrana, pa makar i svinjama, nego da postaneš bio otpad ili da struneš na oranici.
Ružica Zeljko / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
