Jučer su se u Zagreb iz dalekog Katara vratili Vatreni – hrvatski reprezentativci s brončanim medaljama obješenim oko vrata s upravo završenog Svjetskoga nogometnog prvenstva u dalekoj i bogatoj državi Arapskog zaljeva. Livnjak Zlatko Dalić bio je izbornik Vatrenih prije četiri godine u Rusiji, kada je Hrvatska osvojila srebro. Izbornik je i danas.
Malo je izbornika u povijesti nogometa koji su s dva uzastopna Svjetska nogometna prvenstva donijeli dva odličja. Kakve su prilike i kakva je odanost Dalića Hrvatskoj – za očekivati je da on ponovi podvig i za četiri godine te “set” medalja kompletira sa zlatom u Meksiku, SAD-u i Kanadi! Ovo možda jest želja pusta autora ovoga teksta, ali i vruća želja armije žestokih i odanih pristaša Vatrenih u Hrvatskoj te diljem cijele kugle zemaljske, pa i u BiH, odakle dolaze mnogi hrvatski reprezentativci. Jučer su u zrakoplovu koji je stigao iz Arapskog zaljeva bili Dejan Lovren, Mateo Kovačić, Ante Budimir, Mario Pašalić, Josip Šutalo i najmlađi Luka Sučić. Navijački delirij vladao je punih mjesec dana diljem Lijepe Naše, ali i u svim gradovima i selima BiH gdje žive Hrvati. Koliko je samo grla potrošeno, koliko piva i drugih tekućina popijeno, koliko živaca načeto (bogme i izgubljeno), koliko pirotehnike potrošeno nakon svake utakmice u Kataru…, pa čak i protiv Argentine…
Ni skupi benzin nije se štedio u bezbrojnim kolonama pristaša hrvatske nogometne vrste u Mostaru, Neumu, Širokom, Posušju, Čitluku, Tomislavgradu, Kiseljaku, Jajcu, Stocu, Vitezu, Žepču, Orašju. Naravno, najviše u Dalićevu Livnu, Šutalovoj Čapljini, Sučićevu Bugojnu, Budimirovu Žepču, Lovrenovoj Kraljevoj Sutjesci, pa i među ono malo preostalih Hrvata u Kovačićevoj Kotor Varoši. Nije nekima drago, niti znaju prikriti, što su se ovi momci odlučili igrati za Hrvatsku, ali zašto im prigovarati što su obukli majice Lijepe Naše, za koju svi kažu da ih tako srce usmjerava. Ta, igrali su Hrvati i za dvije Jugoslavije, nisu se ni tamo štedjeli. Tako je bilo i takve su bile prilike. Tako se ponio i Posavljak Aleksandar Živković (rođen 1912.), Hrvat iz Orašja, koji je nakon uspostave stare Jugoslavije igrao za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Prvi Hrvat koji je obukao “kockastu” majicu bio je – opet Bosanac i Hrvat iz Jajca – Florijan Matekalo, koji je daleke 1940. zaigrao za izabranu vrstu Banovine Hrvatske. Ta je reprezentacija u svojoj kratkoj povijesti odigrala samo četiri utakmice – dvije protiv Mađarske (0:1, 1:1) i dvije protiv Švicarske (4:0, 1:0). Ostat će zauvijek zapisano da je Matekalo strijelac prvog gola za Hrvatsku protiv Švicarske za 1:0 (konačno 4:0). Još u vrijeme NDH Hrvatska je službeno registrirana kod Fife i odigrala ukupno 15 utakmica (1941. – 1944).
I u toj je reprezentaciji igralo nekoliko igrača bh. korijena, kao npr. Mirko Kokotović i Miroslav Meho Brozović… Mnogima nije poznato da je 1956. Hrvatska u Maksimiru odigrala jednu utakmicu u kockastim majicama, uz sve nužne dozvole tadašnjih komunističkih vlasti. S druge strane bila je olimpijska reprezentacija Indonezije na čijoj je klupi sjedio Hrvat Anton Toni Pogačnik, koji je uz mnogo truda i uspio isposlovati da se sastanu Hrvatska i Indonezija (5:2). Čak se, uz jugo himnu, izvela i Lijepa naša! I u toj se reprezentaciji našao jedan igrač iz BiH – Mostarac Sulejman Rebac. Upravo je on bio junak utakmice i strijelac dvaju pogodaka! Ivan Tarzan Cvjetković (Živinice kod Tuzle) bio je “predstavnik” BiH u prvoj utakmici Vatrenih nakon demokratskih promjena – 2:1 protiv SAD-a na krcatom Maksimiru 17. listopada 1990. Popularni Tarzan zabio je za 2:0 u 31. minuti nakon što je Mladen Mladenović postigao prvi gol (27.). Uz Cvjetkovića tada je igrao i Darko Dražić iz Novog Travnika…
Nakon toga “vatrene boje” branili su i mnogi drugi nogometaši koji su rođeni u BiH ili imaju korijene u BiH, kao Mario i Tomislav Marić, Nikola Jurčević, Josip Šimunić, Niko i Robert Kovač, Dario Šimić, Danijel Pranjić, Filip Topalović, Ivo Iličević, Mladen Bartolović, Nino Bule, Stanko Bubalo, Niko Čeko, Vedran Ješe, Mato Neretljak, Mate Bilić, Mario Bazina, Nikica Jelavić, Igor Cvitanović, Mario Tokić, Vladimir Vasilj, Zvonimir Boban, Zvonimir Soldo, Krunoslav Jurčić, Mario Stanić, Danijel Šarić, Davor Šuker, Zoran Živković, Stjepan Tomas, Jerko Leko, Ivan Klasnić, Mladen Petrić, Mirko Marić, Mario Mandžukić, Zoran Mamić, Vedran Ćorluka, Darijo Srna, Tin Jedvaj, Oliver Zelenika, Borna Barišić…, nema prostora za sva ta imena.
Marko Knezović / Vecernji.ba
