Od Mostara do cijelog svijeta nek se zna: Rane 70-desete, odmah nakon Hrvatskog proljeća -maspoka, Zagreb – Zrinjevac, Splendid bar, okupljalište mlade inteligencije – studenata, između ostalih i Mostaraca ali i članova Matice Hrvatske (ima ih još živih)! Ulazi, iznimna ljudska pojava – jedan od najznačajnijih Hrvatskih poeta – književnika – prevoditelja Gustav Krklec! Pogledom se obazire po stolovima, i, gle čuda, prilazi stolu gdje sjedi grupa mladih ljudi, kazuje im: „Baš ste mi Vi Mostarčani simpatični, i, nekako ste mi građanski uglađeni, lijepog li ste mi ponašanja, za primjera i nama ovdje u Zagrebu“…
Danas, stranica portala „Bljesak“, tekst pod naslovom „Mostaru je i mrtav Predrag Matvejević smetnja“. Natipkala Glorija Lujanović u Zagrebu s ambicijom da vješa Mostarce na stub srama! Ne znam samo kako ne zna povijesnu činjenicu, kad je Miroslav Krleža za posjete Mostaru zaključio, kad su ga upitali: ima li Hrvata u Mostaru, odgovorio: „Najviše ih je po banderama“! Njen pokušaj da se kolektivno optuži jedna cijela urbano – kulturna zajednica, u ovom slučaju Mostaraca, i, način na koji je to ona natipkala, počeo se koristiti, najprije u doba fašizma! Mostarce strašno nerviraju razni tračevi – prepričavanja o njima samim, posebice ako te brbljarije dolaze iz usta onih koji ne dišu havu u Mostaru! Znaš li što je retoričko pitanje? Ono na koje ne moraš odgovarati, a, meni i ne treba tvoj odgovor! Stoga, slobodan sam ti lanuti mostarlukom na tvoje objede, posebice za studenta – s tvoje tipkovnice, koji je istaknuo da je s avenije: Bolje je biti peder na aveniji, nego kresati bosanku…
Dakako, pravo pitanje je: Iz koje bezrazložnosti si u pokušaju vješanja na stub srama Mostaraca? Naime, kako nisi natipkala istinu nego izbrbljala riječi pune ispraznosti slijedi: Razumijem, tvoj gigantski intelektualni potencijal nije prepoznat u Mostaru, pa bi ti ko sad, izlila svoju neostvarenost po ljudskoj zajednici koja zadnjih godina bije svoju najtežu bitku za – biološkim i egzistencijalinim opstankom! Poslije tamnog vilajeta – unutarnje zemlje bosne i suncem i svjetlošću zaogrnutog Mostara, završi ti u Zagrebu! Osjetiti ću se slobodnim i krenuti korak dublje: Da li bi neki sociolog religije u tebi vidio klerofašistkinju.. Nisi se valjda odvažila, u svojoj bezrazložnoj natipkanosti osuditi, i, Bošnjake – muslimane i Srbe -pravoslavce, koji isto već stoljećima dijele sudbinu grada Mostara.. Bona nebila, jesi li to imala na tipkovnici samo Hrvate, koji žive u Mostaru… Pa ono ti ko na slobodno iz uvjerenja bosanske katolkinje…
Nadalje, moja dužnost kao Mostarca je da sasvim razložno razotkrijem pokušaj sramoćenja zajednice, koja je dala ne samo našeg Peđu, nego mnoge koji su svojim radom – talentom posredovali, mnogi to rade i danas, da se mostarski kulturni krak produži daleko izvan Mostara, po cijelom svijetu! Svi ti veliki ljudi, ma gdje god bili, dodavali su mostarski pečat – muhur na svoju pojavnost i djelovanje! Njihova posebnost je bila da su postali svačiji junaci a ne samo mladih naraštaja Mostarčana! Vrli moji Mostarčani, kako javnost želi čuti – znati, moje kazivanje, neće se samo ograničiti: Na tamo neku! Dozvolite, Vam/njima, cijelom svijetu, želim ukazati na projekat u smislu muzejsko – književne postavke našeg Peđe! Trojica, zamislite ama baš Mostarčana: Goran Matović – Nino Gvozdić – Zvonko Vidović svojom kreativnošću osmislili su, do same izvedbene dokumentacije, doveli projekt koji vraća Predraga Matvejevića u rodni grad Mostar! Zamislite, cijeli bijeli Zagreb grad zna, a tamo neka, se usuđuje tvrditi, da ne pozna te ljude, tvrdeći da zna – kako je Peđa samo smetnja Mostracima…
Završiti ću, posve sam siguran da nisam izašao izvan društveno – kulturnog obrasca kazivanja. Niti se natipkano može nazvati brbljarijama. Jebiga, ne mogu i neću se odreći mostarluka! Namjera mi jest da se objavljeno proširi, lajkalo se ili ne! Problemi naše mostarske stvarnosti, moguće je riješiti samo ako se otvorimo! Moramo progovoriti! Objavljene priče – tekstovi mimo nas, otkrivaju dublju i oprječnu sliku o nacionalnim – političkim – kulturnim – duhovnim dimenzijama naših života! Posebno želim istaknuti, kako moj erotizam nije inspirativan… ha ha ha… te kako se neće sad naći netko toliko napaljen (ograničen) da počne kresati po aveniji dečke a hakati bosanke ha ha ha… Možda, kažem možda nekome i padne na pamet, ali kad avenija bude slabije osvjetljena, jer malo je teže biti peder, iako sad je homoseksualnost javna u Mostaru, tijekom dana i na javnom mjestu… Boys, dont kill with penises…
Darko Dodig / OTPOR.Media
