Stanko Nižić bio je hrvatski emigrantski djelatnik, zagovornik za demokratsku suverenu i slobodnu Hrvatsku, rođen u Ljubuškom, a ubijen na današnji dan 1981. godine.

Djelovao je preko Hrvatskog radnika, lista koji je bio glasilo Hrvatskog radničkog saveza Europe – Pozdrav Domovini. Napisao je više promidžbenih materijala u korist Hrvatske koju se u Jugoslaviji nesmiljeno ekonomski eksploatiralo i u kojoj se Hrvate proganjalo. Kao obrazovana osoba, u tome je bio iznimno vješt. Uređivao je i Hrvatsku revoluciju.

Nije bio okrenut nekoj stranci i nije upadao u hrvatske međustranačke podjele. Ono što je on napisao i rekao cijenilo se i poštivalo u hrvatskim emigrantskim krugovima. Zbog svega čime se isticao, svojim radom i marljivošću, zasmetao je ondašnjem jugoslavenskom režimu.

Živio je i djelovao u Švicarskoj u kojoj su hrvatski politički emigranti bili zaštićeniji nego u nekim drugim europskim zemljama, no UDBA ga je 24. kolovoza 1981. smaknula na njegovu radnom mjestu u jednom hotelu u Zürichu. Ubijen je po nalogu jugokomunističkih aparatčika od strane suradnika Služba državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije.

Pokopan je u Dietikonu, a naknadno su mu lijes prenijeli u Crveni Grm kod Ljubuškog. Nalogodavci i počinitelj ovog strašnog zločina još nisu procesuirani, a 2008. je godine Švicarska obnovila istragu za njegovo ubojstvo.

Kako je objavi portal 45lines.com 2017. godine, počasni doživotni predsjednik HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret kojeg je u Argentini utemeljio Ante Pavelić), utemeljitelj bojne Knez Branimir koja je poslala sljednica prve profesionalne postrojbe HVO Pukovnije „Ante Bruno Bušić“, kasnije istoimene brigade, nekadašnji hrvatski politički emigrant, pukovnik Slavko Grubišić proveo je u švicarskom pritvoru skoro tri mjeseca pod sumnjom da je u Zürichu u u hotelu “Kindli” 23. kolovoza 1981. ubio emigranta Stanka Nižića.

Slavko Grubišić je policijsku istragu ovako opisao u svojoj knjizi:

“Vrata stana otvorio sam pažljivo kako mi je Stanko i rekao. Stolica se pomakla, a pepeljara je pala. Istuširao sam se, popio lijek, legao, i odmah zaspao. Bio sam jako umoran. Iza sna me probudilo zvono. Još nisam potpuno došao k sebi, ali sam po satu vidio da to ne moæe biti Stanko. Upitao sam tko je.

– Policija! – Čuo sam odgovor.

Prepao sam se, jer nisam imao ništa za obranu. Kada sam se uvjerio da će policija na silu otvoriti vrata, otvorio sam i uvjerio se da se zbilja radi o policiji. Bilo je oko pola tri ujutro. Policija me pitala stanujem li ovdje, a ja sam odgovorio da sam tek sinoć stigao i da spavam tu u stanu svog kolege koji treba doći ujutro oko osam sati s posla. Inspektor mi je saopćio tužnu vijest da je Stanko Nižić ubijen.

Rekao mi je da se spremim i uzmem svoje stvari.

Kad smo napustili stan, vidio sam da su ga zapečatili. Policijskim kolima smo poπli prema Zürichu i nakon dulje vožnje stigli u policijsku kasarnu. Za dvadesetak minuta stigla je prevoditeljica, koja je prevodila moju izjavu. Primijetio sam da tumačica krivo prevodi. Stalno se smješkala kao da se veselila smrti pokojnog Stanka Nižića i neprilikama u koje sam upao. Tražio sam da mi promijene prevoditelja. Druga prevoditeljica je korektno prevodila i bila je pristojna.

Za vrijeme istrage tražio sam da Stankovi prijatelji koji su znali za moj dolazak, a napose Franjo Macukić, kažu istinu o mojemu dolasku. Međutim, ni jedan od njih se čak nije ni pojavio. Posebno sam tražio da saslušaju Franju Macukića, jer je on znao sve o mojemu dolasku. Na to mi je tumačica odgovorila da on ne želi čuti ni za mene niti za Stanka. Tog momenta suze su mi navrle na oči, žaleći pokojnika jer je on Macukiću najviše vjerovao, a ovaj sad ne želi čuti ni za mrtvog Stanka.

Pitao sam se zašto je taj čovjek tajio ono što je znao, premda su istraæni organi ustanovili da je sva pošta između mene i Nižića išla preko njega. Na saslušanju sam upitao kako to da Macukić nije znao za moj dolazak kad je o mojemu dolasku bio obaviješten brzojavom. Kad sam to rekao, organi sigurnosti su odmah, putem pošte, utvrdili da je Macukić dobio brzojav. Što su istražni organi poduzeli dalje protiv Macukića, nije mi poznato.

Najteže mi je palo ispitivanje koje se odnosilo na Nižićev podrum, jer nisam znao o čemu se radi, a nisam ni znao da je on uopće imao podrum. Pitali su me je li moje oružje koje posjedujem kod kuće u Švedskoj, a na koje sam imao zakonsku dozvolu, i pristajem li da to pregleda švedska policija. Tražili su dopuštenje za pregled moje pošte u Švedskoj, kako bi ustanovili sadržaj pisama koja se odnose na mene i Stanka Nižića. Dopustio sam im da to učine, što je olakπalo posao istražnim organima. Pronađenim pismima je dokazano da je između mene i Stanka Nižića postojala iskrena suradnja na polju hrvatske oslobodilačke djelatnosti.

3.studenog saslušala me kriminalistička policija kojoj sam dao i otiske prstiju. Istraga je već bila pri kraju. Valja reći da su svi ljudi koji su sudjelovali u istrazi, postupali ljudski prema meni. Omogućili su mi čak bolesničku njegu, a doktor mi je propisao najbolje lijekove za moju bolest.

12.studenog pozvan sam kod istražnog suca gdje sam, pored njega, zatekao jednog zapisničara, mojega odvjetnika dr. Alfreda Müllera i prevoditeljicu. Istražni sudac, putem tumačice je rekao da sam slobodan i da ću dobiti odπtetu za vrijeme provedeno u pritvoru. Laknulo mi je nakon svega, zahvalio sam se Bogu:

– Veličat ću Te, Gospodine Bože, jer si me odabrao, i nisi dao da se moji neprijatelji nada mnom raduju.

Sudac mi je na kraju još kazao da su dobili dojavu iz Švedske da je Stanko Nižić bio jugoslavenski agent, na što sam reagirao riječima:

– To su obične podvale i laži koje je servirala jugoudba!

Toga dana sam saznao da je, onu večer kad sam ja stigao u Švicarsku, Stankov podrum bio prazan, a ujutro je u njemu pronađeno oružje. To je bila teška podvala meni i Stanku kako bi nas optužili kod švicarskih vlasti za terorizam i nasilje.

Zbog toga su me stalno pitali jesam li bio u Stankovu podrumu. Tek tad mi je bilo sve jasno.

Udbaši su me pod svaku cijenu htjeli prikazati kao teroristu kod švicarskih vlasti, jer me fizički nisu likvidirali skupa sa Stankom Nižićem, što im je sigurno bio cilj. To potvrđuje činjenica da su me svi tzv. Stankovi prijatelji utajili kako bi se slučaj zakomplicirao i kako bih ja odgovarao ili za Stankovu smrt ili za oružje koje su oni te noći postavili u Stankov podrum. Kad im to nije uspjelo, udbaši su širili glasine da je Stanko Nižić bio jugoslavenski agent što je bila čista laž.

Kad se stvar o Nižićevu slučaju razjasnila i kad su me istražni organi oslobodili optužbe, zahvalio sam sucu i ostalima, a on mi je rekao da zasluga pripada najviše mojemu odvjetniku Alfredu Mülleru”.

OTPOR.Media