Svaka država ima svoj nacionalni dan koji se obilježava posebnije nego svi ostali praznici na državnoj razini. Tada se slave nacionalni uspjesi, prisjećamo se povijesnih ostvarenja, promiče zajedništvo i nacionalni ponos, organiziraju vojne parade, pučke zabave, vatrometi i piknici, polažu vijenci na spomenike domovini ili one povijesnim velikanima… Nerijetko nacionalni dan nazivamo Danom državnosti. Kod najvećeg broja država to je dan njihove neovisnosti, odnosno spomendan na dan kad su se oslobodili tuđinske vlasti i započeli vlastiti nacionalni put kroz povijest. Primjerice, najpoznatiji svjetski dan neovisnosti onaj je američki, koji se obilježava 4. srpnja, u spomen na 1776. godinu, kad je u Philadelphiji potpisana Američka deklaracija neovisnosti, odnosno kad su američki domoljubi okrenuli leđa britanskoj kruni. Finska svoj nacionalni dan slavi 6. prosinca u sjećanje na 1917. godinu, kad su stekli neovisnost od Rusije. Niz država obilježava stjecanje neovisnosti od kolonijalnih sila Velike Britanije, Španjolske, Francuske ili Belgije, neke slave vlastitu samostalnost stečenu raspadom višenacionalnih država poput SSSR-a, neke povlačenje okupatorskih snaga poput Japana iz Južne Koreje ili Osmanskog Carstva iz Bugarske, neke pak ujedinjenje, početak demokratskih promjena, proglašenje republike (poput Italije koja slavi Dan Republike 2. lipnja), vladarove rođendane ili blagdane svetaca zaštitnika.

Norveška, koja prilično veselo proslavlja svoj nacionalni dan, zapravo slavi Dan ustava koji se obilježava 17. svibnja, na dan kad je 1814. izglasan prvi norveški ustav. A zanimljivo je da se to dogodilo puno prije nego što su se izborili za neovisnost. Naime, ostali su u personalnoj uniji sa Švedskom sve do razlaza 1905. Francuzi prilično pompozno slave svoj nacionalni dan – Dan pada Bastille, kad je prekinuta apsolutistička vladavina Monarhije i započela Francuska revolucija. Nezamisliv je taj najveći francuski blagdan bez velebne vojne parade središtem grada koju su prije nekoliko godina uveličali i hrvatski vojnici. Za razliku od Francuza sklonih pompoznim protokolima, Nizozemci su svoj nacionalni dan, zapravo kraljev rođendan, 27. travnja, pretvorili u jednu od najzabavnijih proslava. Prije nekoliko godina zatekao sam se u Amsterdamu baš na Kraljev dan. Osim što su gotovo svi stanovnici bili odjeveni u narančasto, tekli su potoci piva, ludovalo se i tulumarilo na brodovima i brodicama po kanalima te Venecije sjevera. Prije podne diljem zemlje održavali su se sajmovi (na koje su stanovnici iznosili uglavnom nepotrebne stvari iz svojih garaža i spremišta), a popodne su počele pučke veselice. Svako se mjesto natjecalo tko će biti kreativniji i otkačeniji u proslavi… Austrija svoj Dan državnosti slavi 26. listopada. Iako je ta praksa uvedena tek 1965. (nakon duge rasprave o tome koji bi nacionalni dan bio najpogodniji), njime se slavi početak austrijske neutralnosti iz 1955. Tog jesenskog dana svi austrijski gradovi organiziraju bogate svečanosti, a u Beču građani masovno odlaze u muzeje u koje je taj dan ulaz besplatan i obilaze državne institucije koje tradicionalno širom otvaraju vrata građanima. Noć uoči praznika tradicionalno se u bečkom Konzerthausu održava koncert u čast Austriji, a na Heldenplatzu vojni mimohod.

Većina država ima dogovoren i postojan datum na koji slave svoj dan državnosti, i tako već stoljećima. Neke države znaju mijenjati te važne datume. Pritom nisu u pitanju samo mlade demokracije, poput Hrvatske, već primjerice i Rusija koja je (po uzoru na američki Dan nezavisnosti) prije nešto više od dva desetljeća osmislila Dan Rusije – 12. lipnja. Neke zemlje, poput Tajlanda, mijenjaju ga stupanjem na dužnost novog vladara, budući da im je nacionalni dan njihov rođendan. Neke pak države poput Pakistana imaju i više „ravnopravnih“ nacionalnih praznika. A neke nisu vezane uz konkretan datum, već određeni dan u mjesecu. Pomičan je i izraelski Dan neovisnosti. Iako je Izrael proglasio neovisnost 14. svibnja 1948., u skladu s hebrejskim kalendarom svečanosti proslave počinju i u travnju. A na dan kada Izraelci slave Dan neovisnosti, Palestinci obilježavaju Nakbu – dan katastrofe.

Proslava nacionalnog dana interno služi kao sredstvo stvaranja nacionalnog ponosa među vlastitim građanima i jačanja osjećaja državnosti, a prema van kao ključni događaj u promicanju nacionalnog brenda. Također, riječ je o manifestacijama koje na najbolji način mogu povezati domovinu i dijasporu. Podsjetimo, irska proslava temelji se na blagdanu svetog Patrika zaštitnika Irske (17. ožujka), dok se škotski nacionalni dan temelji na tradiciji koja je započela kao Dan tartana” (popularnog škotskog tkanog uzorka), ali koji se od tada proširio na “Tartanski tjedan” te Svjetski dan tartana. Dan se obilježava 6. travnja, na dan potpisivanja Deklaracije o neovisnosti Škotske daleke 1320. godine. Uobičajeno je da na taj dan ulicama škotskih, ali i američkih, kanadskih i australskih gradova prolazi parada gajdaša i plesača tradicionalnih škotskih plesova odjevenih u kiltove. I eto globalne promocije Škotske!

„Zelena“ proslava Dana svetog Patrika postala je izrazito popularna u cijelom svijetu, gdje su je proširili raseljeni Irci, ali je i najznačajniji dan za sve stanovnike Irske. Tada se slavi dolazak kršćanstva u Irsku, ali i kultura te običaji Irske i Sjeverne Irske. Tradicionalno se nosi zelena boja, pije se pivo, nosi list djeteline te paradira kroz sve veće irske gradove. U Irskoj je Dan svetog Patrika stoljećima bio isključivo vjerska svetkovina koju su više slavili irski iseljenici u Americi, nego Irci doma. Čak su do 1970. irski zakoni zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj blagdan. Međutim, sve se promijenilo 1995., kad je irska vlada započela kampanju da se Dan svetog Patrika raskošnije slavi te iskoristi kao brend za jačanje turizma i promociju Irske. Posljednjih dvadesetak godina Festival svetog Patrika koji se održava u Dublinu posjeti više od milijun ljudi, a najpoznatiji irski blagdan slavi se u cijelom svijetu. U Chicagu se rijeke boje u zeleno, a najveća irska parada na svijetu održava se u New Yorku. Postoji izreka koja kaže da smo “svi Irci na Dan svetog Patrika” jer je taj blagdan iz lokalne tradicije prerastao u globalni događaj. Podsjetimo kako je Dan svetog Jurja u Engleskoj nacionalni praznik koji se bučno obilježava uz molitve, ali i glazbu i ples, zajedno s mnoštvom zastava i parada. Organiziraju se viteške borbe sa zmajevima, natjecanja, izleti i izložbe… Križ svetog Jurja nalazi se na zastavi Engleske, a na njegov blagdan, 23. travnja, slavi se i rođendan slavnog Williama Shakespearea pa je taj dan istinska proslava engleske pravovjernosti, zahvalnosti, ali i kulture.

Pod zaštitom svetog Josipa

A kad smo kod nacionalnih blagdana i svetaca zaštitnika, spomenimo da je zaštitnik Hrvatske sveti Josip, i to još od 1687. godine, kada je Hrvatski sabor na svom zasjedanju, održanom 9. i 10. lipnja, jednoglasnom odlukom „svih redova i staleža“ proglasio svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva. Budući da Hrvatskog Kraljevstva nema već dugo, svima je bilo jasno da se odluka odnosi na sve oblike hrvatske države. No, kako bi bili sigurni da je ta odluka još na snazi, hrvatski biskupi su na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili “da je ta odluka i sada na snazi jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod koji nadživljuje sve peripetije oko suvereniteta…”. Stvaranjem hrvatske države, saborski zastupnici su se prisjetili tog obećanja, odnosno zavjeta, pa su htjeli na dostojan način obilježiti tu posebnu vezu hrvatskog naroda i njihova nebeskog zaštitnika. Tako je, kao trajan spomen na povijesnu odluku 2008. godine na ulazu u Hrvatski sabor postavljen reljef svetog Josipa, rad kipara Šime Vulasa. Međutim, blagdan svetog Josipa u Hrvatskoj, nažalost, nikada nije zaživio kao nacionalni blagdan, kao što je to, primjerice, slučaj sa svetim Patrikom u Irskoj ili svetim Jurjem u Engleskoj. Iako se u pojedinim regijama i gradovima slave sveci zaštitnici (npr. stoljetna Festa svetog Vlaha u Dubrovniku pod zaštitom je UNESCO-a) Hrvatska nema „narodne“ proslave svojih nebeskih zaštitnika na nacionalnoj razini. Jedini izuzetak i nacionalni konsenzus jest obilježavanje blagdana Velike Gospe. Na taj blagdan vlada posebno molitveno i emotivno ozračje, kako u domovini, tako i među iseljenim Hrvatima, a država je taj blagdan proglasila i nacionalnim praznikom. Uostalom, vjernici u Hrvatskoj Gospu nazivaju „Najvjernijom odvjetnicom Hrvatske“ (svetište u Remetama) te je slave i kao kraljicu Hrvata.

Iako je nakon stvaranja neovisne Hrvatske u domovini i dijaspori započelo zajedničko obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja (kao spomen na početak demokracije u Hrvatskoj i konstituiranje višestranačkog sabora), nakon njegova ukidanja 2001. godine te proglašenja 25. lipnja (aktualnim Danom neovisnosti) novim Danom državnosti, taj osjećaj se izgubio, a ljudi su postali zbunjeni. Prema istraživanju koje sam 2013. godine (uoči ulaska Hrvatske u EU) proveo baš za Večernji list, samo 35% hrvatskih građana znalo je da Hrvatska slavi Dan državnosti 25. lipnja, a dvije trećine građana nije imalo pojma zašto je taj dan neradni. Čak 27% njih bilo je uvjereno da glavni nacionalni blagdan još slavimo 30. svibnja. Dan neovisnosti koji se obilježavao 8. listopada prepoznalo je jedva 15% ispitanika. Gotovo 23% građana mislilo je da je Dan neovisnosti 5. kolovoza, kad je oslobođen Knin. U svakom slučaju, ishitrenom promjenom i lošom prezentacijom Dana državnosti nova socijaldemokratska vlast (na prijedlog liberala Zdenka Škrabala) promjenom Dana državnosti dezorijentirala je hrvatske građane. S druge strane, odsutnost bilo kakvog osjećaja za simboliku i nacionalni ponos, a kod nekih i iskrenog domoljublja, dodatno je praznike pretvorila u neradne dane, lišene neophodne svečanosti i patriotizma. Dok je u skandinavskim zemljama najnormalniji izraz poštovanja prema svojoj zemlji istaknuti državnu zastavu na nacionalni praznik, a u SAD-u sramota ako to ne učinite, kod nas se još poprijeko gleda one koji to redovito čine, kao nazadne ili ekstremne. Andrej Plenković ispunio je obećanje i vratio stari Dan državnosti na 30. svibnja. Međutim, onaj nacionalni naboj koji smo vezivali uz taj datum tijekom devedesetih, izostao je, a vlasti mu nisu još uspjele dati potrebnu dozu svečanosti. Uz to, ove godine prolazi i u znaku drugog kruga lokalnih izbora.

mimohod | Autor : Goran Kovacic/PIXSELLFoto: Goran Kovacic/PIXSELL 25.06.2015., Rijeka – Povorka Ponosa i slave kojom se obijezava Dan drzavnosti krece se od Vukovarske centrom grada do Mosta branitelja. Povorku predvode branitelji, a odrzava se u organizaciji Zdruga katolickih skauta, Zajednice udruga Domovinskog rata, Rijecke nadbiskupije i Kluba navijaca Armada. Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Budimo realni i priznajmo da se još uvijek značajnije, i u domovini i u dijaspori, obilježava 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, koji izaziva emocije i ponos na pobjedu u Domovinskom ratu i oslobođenje zemlje. Međutim, obilježavanja naših nacionalnih praznika još nemaju globalne vidljivosti već ostaju u lokalnim okvirima, izuzmemo li tradicionalna primanja koja organiziraju hrvatska veleposlanstva i poneki koncert. Dapače, procesije koje hrvatske zajednice u dijaspori organiziraju na blagdan Velike Gospe daleko su vidljivije i popularnije među građanima. A najpoznatija među njima je ona u Chicagu koja se organizira na ulicama tog američkog grada od 1906. godine. Prema riječima organizatora – Hrvatske župe svetog Jeronima, Hrvatima je Velika Gospa ono što je Ircima Dan svetog Patrika ili Talijanima Kolumbov dan. Zato se već dugo razmišlja koji bi dan, uz Dan državnosti, bio dovoljno snažan za globalnu promociju Hrvatske i povezivanje domovine i njezinih iseljenika.

Nakon ulaska u finale hrvatske nogometne reprezentacije 2018. godine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji i povratka vatrenih u domovinu 16. srpnja, kad je u Zagrebu nogometne doprvake svijeta dočekalo više od pola milijuna ljudi, pokrenuta je inicijativa da se taj dan nastavi obilježavati kao Dan hrvatskog ponosa i zajedništva. Naime, riječ je o nenadmašnom sportskom uspjehu i događaju koji će se dugo pamtiti te definitivno najvećoj proslavi u povijesti Hrvatske. Hrvatski kvadratići dobili su na globalnoj popularnosti, preplavili su Hrvatsku i sve hrvatske zajednice diljem svijeta. Čak i oni koji nisu bili sigurni u svoje korijene odjednom su bili ponosni što su Hrvati, a zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske tada je bilo na vrhuncu, baš kao što je nekada bilo za vrijeme Domovinskog rata.

Također potencijal vidljivosti u inozemstvu ima i Svjetski dan kravate, koji se obilježava 18. listopada, a koji je 2008. godine jednoglasno proglasio Hrvatski sabor na prijedlog ustanove Academia Cravatica. Na taj dan se spomenicima poznatih velikana na gradskim trgovima u Hrvatskoj, ali i na središnjim trgovima gradova diljem svijeta (zahvaljujući nastojanjima hrvatske diplomacije i hrvatske dijaspore) simbolično vežu crvene kravate, odnosno marame. Naime, kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Za Dan kravate izabran je 18. listopada jer je na taj dan 2003. godine izvedena spektakularna instalacija Kravata oko Arene u Puli. Tom instalacijom, koja je proglašena najvećom kravatom na svijetu, simbolički je povezano antičko i suvremeno doba, a crvenom bojom kravate svijetu je upućena poruka ljubavi i suživota među ljudima i narodima. Putem televizijskih postaja, instalacija Kravata oko Arene postala je vrhunski svjetski spektakl koji je vidjelo više od milijardu ljudi. U ustanovi Academia Cravatica smatraju kako se uvođenjem Dana kravate, na hrvatskoj i svjetskoj razini, dogodio preokret u prepoznatljivosti i pozitivnoj slici Hrvatske u svijetu. Naglašavaju važnu ulogu koju u toj promidžbi imaju hrvatska veleposlanstva i hrvatski klubovi u svijetu.

U službi gospodarskog razvoja

U svakom slučaju, Hrvatska treba svoj nacionalni dan, odnosno vidljiv i poticajan Dan državnosti, kad ćemo ponosno razviti hrvatske barjake, organizirati proslavu za prijatelje, radovati se domovinskim uspjesima te graditi zajedništvo i nacionalni ponos. Uz pripadajuće nacionalne barjake i druga obilježja, to je jedan od najvidljivijih simbola nacionalnog identiteta koji u vremenu u kojem živimo ponovno dobiva na važnosti.

Mudre države znaju kako se nacionalna simbolika gradi i potiče. Ona ne dolazi sama od sebe. A pritom je važno znati da nije riječ o nepotrebnom paradiranju, već o važnom elementu nacionalne kulture. Povjesničar David Welch smatra da je stvaranje osjećaja nacionalne pripadnosti imperativ svake države kako bi opravdala političku i ekonomsku politiku svojim građanima, kako bi izgradila potporu novim institucijama ili osigurala potporu promjenama. A koncept državljanstva smatra ljepilom koje veže ljude za naciju i državu. Globalizacija je doduše utjecala na redefiniranje uloge i poimanja nacionalnog identiteta. Ali početna predviđanja da će pod pritiskom globalizacije i stvaranja nadnacionalnih identiteta nacionalni identitet izgubiti na važnosti, nisu se dogodila. Dapače, početkom 21. stoljeća dolazi do njegova ponovnog jačanja. Ali uz ponešto izmijenjenu ulogu. A one države koje su nacionalnu simboliku proteklih desetljeća možda čak malo i pritajile, proteklo su je desetljeće razbuktale, shvativši da je pitanje nacionalnog ponosa i preduvjet gospodarskog razvoja. Samosvjestan i ponosan građanin uredno plaća porez, poštuje svoju državu i kupuje njezine proizvode te pridonosi njezinu razvoju. A države sa snažnim nacionalnim identitetom daju dodatnu vrijednost proizvodima koje izvoze na inozemna tržišta i bolje se nose s jeftinijom konkurencijom, pa tako već imamo dobro brendirane kategorije proizvoda poput njemačkih automobila, japanske tehnologije, talijanske gastronomije, francuske mode, švicarskih satova, belgijske čokolade…

Francis Fukuyama, američki znanstvenik japanskog podrijetla, nadaleko poznat po svome konceptu kraja povijesti iz devedesetih, prije dvije godine objavio je knjigu “Identitet”, koja je baš prošle godine dobila i hrvatsko izdanje. On nacionalne identitete smatra iznimno važnim za normalno funkcioniranje suvremenih društava te navodi pet razloga. Prvi razlog je fizička sigurnost. Smatra da nedostatak nacionalnog identiteta može dovesti do građanskog rata pa i sloma države, navodeći primjere Sirije i Libije, a slab nacionalni identitet vodi podijeljenim zemljama koje su prilično slabi subjekti međunarodnih odnosa. Navodi primjer Britanije koja prošlih stoljeća ne bi mogla igrati ni približno važnu ulogu na geopolitičkoj pozornici da je Škotska ostala neovisna zemlja te Španjolske koja ne bi bila ni približno uspješna da se njezina najbogatija pokrajina Katalonija odcijepila. Navodi kako je Rusija toga svjesna pa tiho potiče pokrete za neovisnost diljem Europe. Kao drugi razlog navodi tvrdnju da je nacionalni identitet važan za kvalitetu vladavine. Naime, ako nema jake države s kojom se državni službenici mogu poistovjetiti, teško će stavljati javni interes ispred privatnog. A u sustavno korumpiranim društvima, političari i birokrati preusmjeravaju javne resurse prema svojoj etničkoj skupini, pokrajini, plemenu, obitelji, političkoj stranci ili u vlastiti džep, budući da ne osjećaju obvezu prema općim interesima zajednice. Kao treću funkciju nacionalnog identiteta navodi omogućavanje gospodarskog razvoja – ako se ljudi ne ponose svojom zemljom, neće raditi u njezinu korist. Kao primjere navodi zemlje snažnih nacionalnih identiteta poput Japana, Južne Koreje i Kine, koje su stvorile elite intenzivno usredotočene na ekonomski razvoj svoje zemlje, umjesto na osobno bogaćenje. To je posebno došlo do izražaja tijekom ranih desetljeća brzoga gospodarskog razvoja, a kad su zabilježeni slučajevi korupcije, bila je to razina daleko niža nego u drugim dijelovima svijeta. Ta usredotočenost na javno bila je u temeljima „razvojne države“, što je rjeđe zabilježeno na Bliskom istoku ili u Latinskoj Americi. Četvrta funkcija nacionalnog identiteta, prema Fukuyami, promicanje je širokog radijusa povjerenja. Tumači da povjerenje djeluje poput maziva koje omogućuje kako ekonomsku razmjenu tako i političku participaciju. Povjerenje se temelji na onome što se naziva društvenim kapitalom, tj. na mogućnosti suradnje s drugim ljudima na temelju neformalnih normi i dijeljenih vrijednosti. Peti razlog koji govori o važnosti nacionalnog identiteta u suvremenim društvima jest održavanje snažnih mreža socijalne sigurnosti koje umanjuju ekonomsku nejednakost.

Otvorenost identiteta

Naime, autor smatra – ako članovi društva osjećaju da su članovi proširene obitelji te imaju visoku razinu međusobnog povjerenja, veća je vjerojatnost da će podržati socijalne programe koji pomažu slabijim članovima. Kao primjer navodi Skandinaviju gdje se snažna socijalna država oslanja na snažan osjećaj nacionalnog identiteta. Nasuprot tome, društva koja su podijeljena u introvertirane društvene skupine koje osjećaju kako imaju malo toga zajedničkog, vjerojatnije će smatrati da se nalaze u međusobnom natjecanju za resurse nultog zbroja. Posljednja funkcija nacionalnog identiteta jest omogućavanje same liberalne demokracije, a tumačenje je jednostavno – ako građani ne vjeruju da su članovi iste političke zajednice, sustav neće funkcionirati. Autor smatra da za funkcioniranje demokracije nije dovoljno tek puko prihvaćanje pravila sustava, već joj je potrebna i vlastita kultura, u kojoj je moguće razviti kulturu tolerancije i međusobnog simpatiziranja nauštrb pristranih strasti.

Demokracija neće preživjeti ako građani nisu u nekoj mjeri iracionalno privrženi idejama ustavne vladavine i ljudske jednakosti putem osjećaja ponosa i domoljublja.

Dakle, nacionalni identitet u suvremenom kontekstu možemo promatrati kao ključni element u funkcioniranju i razvoju suvremenih država, odnosno kao temelj integracije, zajedništva i povjerenja (kako međusobnog tako i povjerenja u institucije i državu), potom kao dodatnu vrijednost na međunarodnom gospodarskom tržištu (koncept zemlje podrijetla), kao dušu meke moći države u međunarodnim političkim odnosima, kao izvozni proizvod popularne kulture (kreativna industrija uspješno „prodaje“ elemente nacionalnih identiteta), kao svojevrsnu zaštitu načina života (npr. danski hygge važan je dio nacionalnog identiteta, a najbolje se promovira njegovim istinskim življenjem) te kao temelj za izgradnju brenda države.

„Budući da ljudska bića prirodno žude za priznanjem, identitet u modernom smislu brzo evoluira u politiku identiteta, u kojoj pojedinci zahtijevaju javno priznanje svoje vrijednosti. Politika identiteta tako obuhvaća velik dio političkih borbi suvremenog svijeta, od demokratskih revolucija do novih društvenih pokreta, od nacionalizma i islamizma do politike na suvremenim američkim sveučilišnim kampusima“, piše Fukuyama. Podsjeća da je filozof Hegel tvrdio kako je borba za priznanje vrhovni pokretač ljudske povijesti, snaga koja je ključna za razumijevanje modernog svijeta, te navodi kako je želja za državnim priznanjem našeg temeljnog dostojanstva u srži demokratskih pokreta od Francuske revolucije. Moć identiteta ili žudnja za priznanjem – prema tom američkom filozofu – ono je što je poticalo Amerikance na prosvjede tijekom pokreta za građanska prava, Južnoafrikance na pobunu protiv aparthejda, Muhameda Buazizija na samozapaljenje, a druge prosvjednike na riskiranje života u Yangonu u Mjanmaru (Burmi), na trgovima Majdan i Tahrir ili pak u nebrojenim drugim sukobima tijekom stoljeća. Pomisao da će zahtjev za dostojanstvom nekako nestati nije ni moguća ni poželjna, zaključuje.

Svjestan je on da nacionalni identiteti mogu biti i uzrok podjela, ali je njihova konstruktivna moć daleko veća. Zato smatra da je nacionalne identitete moguće graditi na liberalnim i demokratskim političkim vrijednostima, a zajednička iskustva mogu pružiti vezivno tkivo oko kojega će napredovati različite zajednice. Kao primjere navodi Indiju, Francusku, Kanadu i Sjedinjene Američke Države koje su razvile inkluzivni osjećaj nacionalnog identiteta kao ključan za održavanje uspješnoga modernog političkog poretka. Dakle, nacionalni identiteti trebaju biti otvoreni za sve oni koji se s njima žele poistovjetiti i koji ih žele živjeti. To se posebno odnosi na Hrvatsku koja će zbog svog demografskog sloma morati postati useljenička zemlja. Budemo li imali jasan i moćan nacionalni identitet, budemo li ga živjeli i činili privlačnim drugima, oni će se u njega uklopiti i s vremenom postati politički Hrvati, a ne pridonositi dezintegraciji. Uostalom svjedočili smo tome kroz povijest. Neki od najvećih hrvatskih velikana, od Slovaka – nadbiskupa Haulika i izumitelja Slavoljuba Penkale, preko oca hrvatske kemije Čeha Gustava Janečeka do Slovenaca – prvog modernog hrvatskog skladatelja Ferde Livadića i prvog profesionalnog hrvatskog književnika Stanka Vraza, nisu bili etnički Hrvati, ali su postali naši nacionalni velikani. Dapače, posljednja dvojica čak su i pohrvatila svoja imena i prezimena. Livadić je rođen u Celju kao Ferdinand Wiesner, a Vraz u Cerovcu kao Jakob Frass. O privlačnosti i otvorenosti hrvatskog identiteta govori i glazbena obitelj Strozzi. Veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo bio je sin rusko-grčkog plemenitaša Konstantina i majke Maje Strozzi Pečić, ugledne hrvatske operne dive koja je po ocu bila Talijanka, a po majci Čehinja. Bila je to obitelj talijanskih plemića koji su iz Firence pobjegli u Zagreb. Njihovi potomci među najvažnijim su ličnostima hrvatske kulture: Marija Ružička-Strozzi, Tito Strozzi, Maja Strozzi-Pečić, Boris Papandopulo… Kao što vidimo, među najvećim hrvatskim zaslužnicima su i ljudi koji nisu nužno ni rođeni u Hrvatskoj niti su podrijetlom Hrvati, a učinili su jako puno za našu zemlju i narod. To je primjer inkluzivnosti nacionalnog identiteta te privlačnost ljudi i njihova načina života s jedne, a odgovornosti i ljubavi prema novoj domovini s druge strane.

Kako bismo u 21. stoljeću od nepoznatih useljenika stvorili ljude koji će voljeti ovu zemlju i pridonositi njezinu razvoju i slavi, moramo biti svjesni tko smo i što smo, otvoreni i srdačni, ali i ponosni građani koji su svjesni svoje bogate baštine i teškog puta do slobode i neovisnosti… A odnos prema nacionalnim simbolima i Danu državnosti samo je vrh i ujedno početak te priče. Odgovornost kreće od nas samih, a identitet je ionako – s jedne strane zadanost prostorom, kulturom i poviješću, a s druge – konstrukcija koju smo dijelom naslijedili, a dijelom sami gradimo.

Neki su bili uvjereni kako će s gospodarskim razvojem nacionalna simbolika i identiteti samo gubiti na važnosti. Ali to se ne događa. I spomenuti Fukuyama svjestan je da gospodarski razvoj ne rješava žudnju za poštovanjem, priznanjem i izražavanjem vlastita identiteta. On naglašava da mnogo toga što shvaćamo kao ekonomsku motivaciju zapravo ne odražava izravnu želju za bogatstvom i resursima, već činjenicu da se novac percipira kao označitelj statusa te da se njime kupuje poštovanje. A ako mi sami ne poštujemo sebe, teško da će nas poštovati i itko drugi!

Božo Skoko / Vecernji.hr