Moć da zaštitiš osobnu političku poziciju, kao i stranačke suradnike (ne samo najbliže), ma što nezakonito učinio/učinili i ma koliko oteli od države i naroda, bila je u BiH, nakon rata, ključna komponenta koja je stvarala i održavala takozvane nacionalne lidere.
Ta moć uvijek je u sebi podrazumijevala kontrolu pravosudnih i sigurnosnih struktura, što je, kada bi se ovladalo njima, dovodilo do multiplikacije moći na svaki segment života i potpunu kontrolu društva.
Posljedica takvog djelovanja je gotovo potpuno razaranje društva u BiH i pretvaranje stranaka koje moćnici vode u, nerijetko, organizacije kojima je zločinačko djelovanje, artikulirano kroz pripadnike vrha stranke, jedna od najvažnijih “ideoloških” odrednica, dok je politika koju vode tek “smokvin list” koji poodavno, bar kada je BiH u pitanju, ne može da sakrije stvarno stanje stvari; Ma o kojoj stranci se radilo ili, pak, osobi koja je vodi, piše u novoj analizi Slobodan Vasković.
Bakir Izetbegović, lider SDA, izgubio je, prvi od vodećih političara u BiH, tu moć i to vrlo brzo nakon što je izgubio i vlast i njegov definitivni odlazak sa političke scene u BiH je neminovnost. Kada će se to vremenski dogoditi manje je bitno od činjenice da je Izetbegović već sada prošlost.
Pravomoćna presuda u aferi “Respiratori” kojom je Fadil Novalić, jedan od najbližih suradnika Izetbegovića, dobio četiri godine robije, direktor FUCZ-a Fahrudin Solak, kao i izvođač radova na “respiratorima” Fikret Hodžić po pet godina robije, posljednji je u nizu teških udaraca koje je doživio Izetbegović i koji potvrđuju da on više ne posjeduje moć da zaštiti najbliže suradnike i sve one koji su mu bespogovorno služili.
Njegova jadikovka nad sudbinom Novalića samo je pečat na rečeno, a Izetbgovićeva moć je demontirana i time što nije bio u stanju da zaštiti ni vlastitu suprugu, a potom ni svog najvjernijeg stranačkog vojnika Osmana Mehmedagića Osmicu, te njegovu udarnu pravosudnu iglu – Ranka Debeveca. Obojica su u pritvoru.
Istina, Izetbegović i SDA imaju još uvijek značajnu kontrolu u nekim od županija, ali paranje moći lidera te stranke je nezaustavljivo.
U BiH takvo stanje stvari stranački dužnosnici ne praštaju, jer se svako od njih pita – tko je sljedeći, svjestan da ne postoji način da bude zaštićen, jer je Mehanizam Moći Lidera u najvećoj mjeri razbijen.
Za razliku od Izetbegovića, Milorad Dodik još uvijek ima ključni dio moći unutar RS; Posjeduje i dio moći na državnom nivou, ali je ona dobrim dijelom napukla i sve je više privid, a sve manje suštinska.
Dodik, kako vrijeme prolazi, gubi rapidno moć na državnom nivou, prvenstveno zbog toga što je njegova osobna sloboda ugrožena procesom pred Sudom BiH koji se vodi protiv njega.
Dodik uspijeva da kupi nešto vremena u tom procesu, ali nikako mu ne polazi za rukom da ga zaustavi i adaktira što ga, uz tešku izolaciju u kojoj se nalazi, čini sve slabijim.
Onog trenutka kada Dodik bude osuđen, sva njegova moć pući će kao mjehur od sapunice. Odgađati proces ne može vječno; Dapače.
Dodikovu moć u dobroj mjeri okrunio je i sudar sa Zapadom, primarno SAD-om i nikakva mogućnost trgovine (ma koliki on majstor bio u tome) sa službenim Washingtonom koji prema njemu ima nultu toleranciju.
Ma šta Dodik činio i čini, njegov politički kraj je neminovan i relativno brz – za nekoliko mjeseci. Ova godina ujedno je i zadnja godina njegovog bavljenja politikom i sudjelovanja na javnoj sceni.
Da li će Dodik uspjeti pobjeći, što mu je namjera ili, pak, biti zatvoren, manje je važno od činjenice da se i njegova moć počinje da para. Nije još uvijek krenuo masovni bijeg od njega, jer u RS on vlada strahom, prijetnjama i, ako je potrebno, i nasiljem, ali sve će to biti kao gumicom obrisano nakon što se moć koju još uvijek posjeduje na državnom nivou – od napukle pretvori u skroz raspadnutu.
Dodik to pokušava spriječiti uvođenjem kriminalaca u institucije države, ali kako više ni on nema utjecaj na Tužiteljstvo i Sud BiH, institucionaliziranjem devijantnih osoba neće uspjeti usporiti njegov politički kraj.
Da je Dodikova moć oslabila i da nije ni blizu onoj od prije dvije tri godine, svjedoče događanja u njegovoj stranci u kojoj sve više isplivavaju otvorene nesuglasice, neuvažavanje njegovih naredbi, pa čak i javne optužbe stranačkih dužnosnika da je SNSD – mafijaška organizacija.
Najmoćniji političar u BiH i dalje je Dragan Čović. Iako se činilo da će uspjeti da zadrži sve poluge kojima je suvereno vladao i, nakon sređivanja stanja u BiH, povući se bez većih gubitaka, ispostavilo se da je Čović u otvorenom sukobu sa SAD-om, što nikako ne ide u prilog njegovim namjerama da ostane najmoćniji političar u BiH.
Njegovo arogantno odbijanje i otvoreno neprijateljski stav spram sugestija iz pisma Antonija Blinkena, državnog tajnika SAD-a, o Južnoj interkonekciji (njenom sjedištu) iznenađenje je kakvo je malo tko očekivao.
Iako je javno zaiskrilo samo jednom, dovoljno je za zaključiti da je “ispod radara” sukob mnogo žešći i da se Čović nalazi na teškom udaru koji bi mogao biti koban po njegovu političku karijeru.
Teško da Čović, nakon arogantnog i neprijateljskog istupa, svoju poziciju na bilo koji način može vratiti na prijašnje stanje.
I pred njim su vrlo teški dani; Primarno po njega.
Moć, odnosno način na koji su je proteklih desetljeća prezentirani navedeni, neophodno je u potpunosti oteti iz njihovih šaka i vratiti u institucije.
Da bi radili sve što su radili, a nema koje zlo nisu počinili, oni su, bilo zajedno, bilo ponaosob, uništili institucije izvlačeći iz njih srž i privatizirajući je zbog osobnih potreba, ne libeći se da za nastavak vladavine svu tu moć zloupotrebljavaju do mjere izopačenosti.
Procesi sređivanja stanja koji se događaju u regiji i kojima je zahvaćena i BiH idu ka tome da se samoživi moćnici razvlaste, a institucije iz praznog skupa pretvore u ono što bi trebale biti – da rade za građane, a ne isključivo u funkciji kleptokratskoklijentelističkih elita.
Težak posao, dugotrajan, ali ipak se kreće.
