Ima li života na Marsu? Pitanje je to na koje znanstvenici pa i ostatak svijeta silno želi znati odgovor. Snimili su se o Marsovcima brojni filmovi, napisale mnoge priče, ali do danas nema potvrde da na Marsu doista nešto obitava ili da je obitavalo.
No, jedan od NASA-inih novijih eksperimenata pokazuje kako bi roveri mogli pronaći život na Marsu, ali samo ako će bušiti tlo više od dva metra dubine. Tamo očekuju da će pronaći neke oblike prahistorijskog života, a razlog su efekti ionizirajuće radijacije na male molekule poput aminokiselina.
Otkriće određenih aminokiselina na Marsu bio bi indikatora da je na tom planetu bilo života jer iz istih razloga se aminokiseline koriste za izgradnju proteina na Zemlji. Problem je samo u tome što su one izbrisane kozmičkim zrakama, što znači da su mnogi ostaci života na Marsu davno nestali.
Međutim, prema novom istraživanju kozmička radijacija puno brže uništava aminokiseline nego što se ranije mislilo.
“Naši rezultati pokazuju kako kozmičke zrake na površinskim stijenama Marsa uništavaju aminokiseline i regolit mnogo brže nego se ranije mislilo. Trenutne misije rovera na Marsu se spuštaju na oko pet centimetara ispod provršine, a na toj dubini bi bilo potrebno oko 20 miliona godina da se aminokiseline potpuno unište. Dodavanje perklorata i vode još više povećava uništavanje aminokiselina”, rekao je Alexander Pavlov iz NASA-inog Centra za svemirske letove Goddard u Greenbeltu u Marylandu.
Promjenit će mjesta iskapanja
Istraživanje sugerira da bi roveri trebali promijeniti mjesta i strategiju uzimanja uzoraka.
“Ove misije trebaju tražiti mikrokratere mlađe od 10 miliona godina ili materijal izbačen iz takvih kratera”, naglasio je Pavlov.
U svojim eksperimentima znanstvenici su pomiješali nekoliko aminokiselina u silicij dioksidu, hidratiziranom silicij dioksidu ili siciju i perkloratu kako bi se simulirali uvjeti na Marsu. Zatim su zapečatili uzorke u epruvetama pod vakuumom kako bi simulirali razrijeđeni marsovski zrak.
Na uzorke je djelovano različitim nivoima gama-zračenja kako bi se simuliralo kozmičko zračenje koje prodire kroz površinu Marsa u stvarnom životu. Znanstvenici su primijenili dovoljno radijacije da bi se simuliralo oko 80 miliona godina izloženosti na radijaciji na Marsu, a također su koristili različite temperature te su išli do minus 55 stupnjeva Celzijevih. Pavlov je pojasnio kako dodavanje silikata s perkloratima uveliko povećava stopu razaranja aminokiselina.
Marsovski Rover Curiosity nedavno je analizirao određenu količinu organskog ugljika, sastojka ključnog za život koji je pronađen u uzorcima uzetim s Marsa, a ono što je pokazalo jest da postoji sličan nivo u nekim dijelovima Zemlje. Curiosity i Perseverance nastavljaju sa svojim istraživanjima po Marsu, ali bi uskoro mogli promijeniti strategiju uzimanja uzoraka.
