Premda gotovo tri desetljeća brine o mentalnom zdravlju Brođana, vraćajući u život one koji su „posrnuli“ zbog žudnje za alkoholom, nikada se nije pokajala. Kroz liječenje ovisnika, dobiva rezultate koji je usrećuju, piše portal Sbplus.hr.
Za nekoliko mjeseci, neuropsihijatrica Tatjana Bakula Vlaisavljević odlazi u mirovinu te iz Slavonskog Broda seli u Lukovdol, u naslijeđenu kuću supruga Željka koji je prije toliko vremena svoj rodni kraj Vrbovsko zamijenio Slavonskim Brodom.
Napravila je dobre temelje za mlađe kolege koji će (nada se) nastaviti njezinim stopama. A njezine stope su, barem kada je riječ o vraćanju trezvenosti onima koji su iz raznih razloga nekada posrnuli pred čašama i bocama alkohola, itekako značajne.
Sada, kada privodi kraju svoj radni vijek, zadovoljna je, kaže, što se kroz profesionalni rad stvarno iskreno i s puno srca posvetila pacijentima. “Radila sam i radim s voljom i užitkom kao da je to neko moje poslanje”, veli dr. Tatjana a na pitanje hoće li joj posao nedostajati, odgovara kako je došlo vrijeme da se posveti obitelji, budućoj unučadi te da je napravila dobre temelje za mlađe kolege koji će (nada se) nastaviti njezinim stopama. A njezine stope su, barem kada je riječ o vraćanju trezvenosti onima koji su iz raznih razloga nekada posrnuli pred čašama i bocama alkohola, itekako značajne.
Činjenice potvrđuju kako je alkoholizam teška kronična recidivirajuća bolest ovisnosti o alkoholu, koja dovodi do psihičkih, fizičkih i socijalnih oštećenja, a koja je u novije vrijeme sve prisutnija i u ženskoj populaciji te među mladima i djecom. Tako je u većini svijeta pa ne zaobilazi ni Brodsko-posavsku županiju. A dr. Tatjana se odlučila uhvatiti u koštac baš s tim problemom i zahvaljujući svom pozivu vraćati u život one koji su zbog raznoraznih razloga od njega počeli odustajati.
Dva Broda u njezinom životu
Premda je rođena u Slavonskom Brodu, djetinjstvo i mladost provela je u susjednom Bosanskom Brodu u obiteljskom krugu, majke Ružice, oca Bože i mlađe sestre Vesne te bake Ive i djeda Andrije Bakule. Odrasla je kaže u patrijarhalnoj obitelji, što ju je formiralo kao osobu. „Djed je bio vrlo inteligentan, radišan, pošten, uvijek nas je poučavao pravim ljudskim i životnim vrijednostima. Usadio nam je i dio religijske duhovnosti. Mama je držala do tradicije, okupljanja obitelji, obilježavanja događaja što sam baštinila od nje, a od oca koji je bio čista emocija, naslijedila sam socijalnu osjetljivost. S njim sam bila posebno vezana pa sam zbog njegove pogibije, u dobi od 51 godine u prometnoj nesreći, doživjela najteži stres i tugu u životu”, kazala je liječnica, svjedočeći kako su i neuropsihijatri samo ljudi koji prolaze kroz razne životne situacije s kojima se teško nose.
Nakon završene Gimnazije u Slavonskom Brodu, za medicinu se, rekla je, odlučila možda i zbog nekih vlastitih zdravstvenih problema u djetinjstvu. Na Medicinskom fakultetu u Rijeci diplomirala je 1981. godine i od tada je najviše radila kao liječnik u tvorničkim ambulantama Rafinerije nafte, Metal emajla, GIK-a, a potom u školskom dispanzeru Doma zdravlja prekosavskog Broda. Specijalizaciju iz neuropsihijatrije u slavonskobrodskoj bolnici započela je ’88. godine a ’93. završila u Zagrebu. S početkom Domovinskog rata, ostala je, sjeća se, u jednom danu i bez kuće (u Bosanskom Brodu) i bez posla, bez prijatelja, susjeda… No, po završetku specijalizacije započela je svoj radni vijek u brodskoj bolnici, a zbog potreba službe u početku se bavila neurologijom. Odlaskom u mirovinu dr. Aleksandra Jelena, 2001. godine Služba za duševne i živčane bolesti se razdvojila na Odjel za neurologiju i Odjel za psihijatriju. „Tada sam počela raditi na Odjelu za psihijatriju gdje sam se intenzivnije počela baviti liječenjem ovisnika o alkoholu,( najviše na mjestu pok. dr. Mihuljca koji se bavio problemima alkoholizma), ali naravno i liječenjem pacijenata oboljelih od drugih psihičkih poremećaja”.
„Poznato je kako je alkohol prirodni anksiolitik i zna se za uzrečicu popij malo pa će ti biti lakše… i trenutno bude. No, alkohol nije lijek i neće riješiti problem nego će ga još produbiti.”
Nastavila je razvijati započeti posao prethodnika, dr. Ivana Mihuljca, posvetivši se tom doista prisutnom problemu, a osim toga neurologija i alkoholizam su povezani. „Česte su, naime, neurološke komplikacije alkoholizma kao alkoholna polineuropatija, akoholna epilepsija, encefalopatija… pa me to motiviralo i baš sam se tu našla. Učeći i od drugih kolega koji su se bavili sličnim problemima u zagrebačkim klinikama, klubovima liječenih alkoholičara, nastojala sam ga sve ove godine raditi što bolje mogu i što bolje znam, određujući svoje mjesto i doprinos u svemu tome” kaže stručnjakinja.
Usporedo s tim poslom, od ’93. do ’97. godine radila je i kao voditeljica terapijske grupe u humanitarnoj organizaciji Program mentalnog zdravlja, što je – ustvari – bila psihosocijalna pomoć ženama izbjeglicama s područja zahvaćenih ratom, iz Bosanske Posavine i istočne Hrvatske. „Odlazili smo na teren u Brodu, u okolna sela, gdje god se pokazala potreba, kao podrška ženama koje su iznosile svoje preživljene traume razdvojenih obitelji, koje su ostale bez svojih najmilijih, bez kuća i stanova… Bio je to težak, ali humanitarni rad”. Dajući stručnu pomoć tim ženama, pomagala je i sebi, osvješćujući i vlastite traume. I nije bilo lako.
No, njezin posao je ipak bio fokusiran na borbu protiv alkoholizma.
Alkoholizam u narodu prirodni anksiolitik
„Poznato je kako je alkohol prirodni anksiolitik, i zna se za uzrečicu ‘popij malo pa će ti bit’ lakše’… i trenutno bude. No, alkohol nije lijek i neće riješiti problem, nego će ga još produbiti. Liječnik nikada nikome ne bi trebao preporučiti alkohol mada se zna dogoditi da netko sugerira popij čašicu konjaka za srce ili čašu crnog vina za slabokrvnost. Upravo zato što se ne zna tko neće znati kontrolirati količinu, mi liječnici ne bi smjeli preporučiti alkohol kao lijek ni za jednu bolest” naglašava dr. Tatjana.
Ima onih koji nasjedaju reklamama, poput reklame za pivo, koje je nakon rata uvelike zamijenilo naša tradicionalna pića, vino i rakiju i koje se tretira kao prehrambeni proizvod. Liječnica kaže kako su pacijenti znali reći „pa pio sam samo pivo”. No, stvar je u količini. Svejedno je hoće li popiti pola litre rakije, litru, dvije vina ili deset piva.
Problemi s alkoholizmom su prisutni u cijelom svijetu, a najveća je rasprostranjenost u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama, dok je zlouporaba alkohola češća u bogatijim zemljama. A u Mjesecu borbe protiv ovisnosti što godinama u Brodu organizira HZZJ, mogli smo pratiti stanje s tim problemima i na području Brodsko-posavske županije. Kako je bilo ranije, a kako sada, pitam stručnjakinju.
Podaci svjedoče kako sve više žena pije pa je to bila nekada i motivacija dr. Bakule da osnuje ženski klub “Vita” kakav je 2007. zaživio jedino u ovom gradu. „Kako je naime žena bilo manje nego muškaraca teže su se odlučivale za liječenje. S druge strane, ako je dolazila u klub rijetko je imala podršku supružnika a uvijek su čak i od ovisnika drugačije doživljavane. Nekako žene su uvijek više osuđene zbog alkoholizma.”
„Prema procjenama u općoj populaciji ima oko pet do šest posto ovisnika o alkoholu, a još 10 do 15 posto ljudi pije prekomjerno, no na žalost samo se dio ljudi odluči na liječenje. Cilj nas koji se bavimo tim problemom ovisnosti je što više senzibilizirati javnost za taj problem, kazati da ima pomoći da se mogu i gdje obratiti. Nažalost i dalje je mali broj ljudi obuhvaćen tim programima. Ljudi najčešće dođu kada je uznapredovala bolest alkoholizma. A riječ je o bolesti koja se razvija postupno i godinama. Oni koji piju kao i članovi njihovih obitelji u početku nisu ni svjesni težine problema. Kod nas još uvijek vlada mišljenje kako svi piju, pa dva, tri piva nisu ništa, pa ako se nekad i napije, to je normalno. Alkohol, pak, ostavlja traga kako na tjelesnom i psihičkom zdravlju tako i na obiteljskom i profesionalnom planu jer osoba ne može normalno funkcionirati na radnom mjestu, generira obiteljsko nasilje, djeluje na djecu ne samo u vidu agresije, nego i njihovog zanemarivanja. Pogođena je cijela obitelj”, pojašnjava liječnica i dodaje; „Među prvima u Republici Hrvatskoj prepoznali smo probleme djece koja žive u obiteljima opterećenim alkoholizmom. Tijekom 2014./ 2015. godine provodili smo projekt pod nazivom ”Stazama prijateljstva” pod pokroviteljstvom Ministarstva socijalne politike i mladih čiji je cilj prvenstveno bio uključiti djecu liječenih alkoholičara u program osnaživanja, ali i njihove roditelje”.
Granica prvih susreta s alkoholom sve niža
Ovisnost se, nažalost, razvija sve ranije, nekad se počinjalo piti s punoljetstvom, a danas se prvi susreti s alkoholom događaju i deset godina ranije. „A što se ranije počne piti mozak je nezreliji i prije dolazi do ozbiljnih oštećenja, prije se razvija alkoholizam”, naglašava liječnica. „Najmlađi ovisnik o alkoholu u brodskoj bolnici koji je razvio sliku delirium tremensa, teške apstinencijske krize, imao je samo 27 godina”, sjeća se dr. Tatjana, navodeći kako se alkoholizam ne nasljeđuje, ali predispozicija – da. Usvajaju se loši modeli ponašanja, jer ako su roditelji pili dijete će smatrati da je to nešto poželjno i normalno. No, ima alkoholičara i u obiteljima gdje ih ranije nije bilo.
Iz priča pacijenata dr. Tatjana je doznala kako su, zbog neodgovornog ponašanja odraslih članova obitelji, prva iskustva s alkoholom doživjeli s pet ili šest godina, „Jedan je pacijent ispričao kao su njegov djed i otac svake godine pekli rakiju, a onda bi njemu kao malom djetetu dali malo rakije i smijali se tome kako poslije tetura, ali tako je, nažalost, krenuo njegov alkoholizam. Vrlo često ovisnici su prvo alkoholno piće dobili u svojoj kući”.
Uz poznatu činjenicu kako je pijenje alkoholnih pića kod nas uobičajeno, nazdravičarski mentalitet, neće svi postati alkoholičari, ipak problem je u tome što se ne zna tko će postati jer svi su pod rizikom da će se netko oteti kontroli. A okidač je individualan. „Mi kažemo da koliko god ima alkoholičara toliko ima i razloga za pijenje. Imala sam pacijenta koji je znao reći kad sam tužan pijem zato što sam tužan, kad sam sretan pijem od sreće, a kad nije ni jedno ni drugo onda pijem da se nešto događa.
Alkoholizam je često udružen s anksioznošću i depresijom, što značajno povećava rizik od suicida.
Pomoć u Klubovima liječenih alkoholičara
Osim što su pacijenti posrnuli pred izazovima alkohola dolazili tražiti pomoć kod dr. Tatjane u bolnicu, krenulo je i otvaranje klubova liječenih alkoholičara (KLA). Klubovi su zapravo nastavak liječenja tih pacijenata, ili vaninstitucionalni rad usko povezan s radom u bolnici. Pokazalo se naime kod nas i u svijetu da je to najbolji način rehabilitacije, resocijalizacije, unaprjeđenje kvalitete života liječenih ovisnika i članova njihovih obitelji.
Kroz protekla tri desetljeća stotine alkoholičara je prošao „kroz ruke” dr. Tatjane. Oko 160 ih je u klubovima, jedni dolaze, drugi odlaze, a to je, kaže liječnica, kap u moru prema broju ovisnika kojih je u našoj županiji, procjenjuje, oko 10 tisuća u različitim fazama alkoholizma.
Brojni psihijatri, liječnici obiteljske medicine, psiholozi, socijalni radnici i defektolozi primjenjujući metodu Zagrebačke alkohološke škole nesebično su radili u klubovima liječenih alkoholičara, pomagali su ovisnicima i članovima njihovih obitelji pronaći put u bolji i sretniji život te doprinijeli širenju mreže klubova i razvoju psihijatrije u zajednici.
A Slavonski Brod ima jako dobru tradiciju klubova liječenih alkoholičara „Mi u klubovima njegujemo obiteljski pristup, uz liječene ovisnike u klub, kao njihova pratnja dolaze supružnici, braća, sestre, roditelji. Prvi klub je naime u Zagrebu osnovao dr. Vladimir Hudolin, još davne 1964.godine, a u Brodu je osvanuo godinu iza toga klub Centar pri Centru za socijalnu skrb. Stručni djelatnik kluba bio je, dr. med. spec. neuropsihijatrije Aleksandar Jelen, a bili su uključeni i dr. Đukić, prof. Blaženka Gogić, soc. radnica Anica Travljanin, Bernarda Kovačević i brojni drugi… Bio je to prvi klub liječenih alkoholičara izvan Zagreba. Tradicija klubova je postojala no tijekom Domovinskog rata, njihov rad je zamro”. Kako je potreba stalno postojala dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević ih je počela oživljavati. Preživio je samo klub Centar koji je godinama vodio prof. Josip Kovačević.
Potreba za klubovima stalno je postojala
Dr. Tatjana Bakula Vlaisavljević ih je počela oživljavati, pa je 2003. godine osnovan klub „Novi put” . Kroz godine nastali su i ostali, Fenix SB, Klub dr, Vladimir Hudolin, klub Jasni vidici, u Oriovcu, ženski KLA Vita, Preporod pri ZZJZ, dok je u Donjim Andrijevcima KLA vodio svećenik Nikica Mihaljević. A odnedavna je osnovan i u Novoj Gradiški klub Sveti Rafael, pri bolnici na Strmcu. „Taj se program liječenja kroz godine rada iskristalizirao kao najučinkovitiji u suzbijanju alkoholizma u svijetu i kod nas što potvrđuje i naše iskustvo. Od 2007. godine osnovana je Zajednica klubova liječenih alkoholičara Brodsko-posavske županije kako bi se objedinio njihov rad. Zajednica je bila suorganizator 1. brodskog simpozija o alkoholizmu i kockanju, 2013. godine, a dva puta , 2009. i 2019. godine, bila je domaćin tradicionalne smotra literarnog stvaralaštva klubova liječenih alkoholičara RH „Poezijom protiv ovisnosti”, što je rezultiralo i objavom zbirke pjesama. Uz obilježavanje 50. obljetnice suvremene alkohologije na području BPŽ, Zajednici KLA BPŽ, predsjednik Hrvatskog saveza KLA prof. dr. sc. Zoran Zoričić, dodijelio je priznanje za pola stoljeća djelovanja na rehabilitaciji liječenih alkoholičara i njihovih obitelji te razvoju mreže KLA u Hrvatskoj.
Trenutno na području BPŽ djeluje sedam klubova, s ukupno oko 160 članova, liječenih alkoholičara i članova njihovih obitelji.
Kuriozitet – ženski klub „VITA”
Odnos žena i muškaraca ovisnika o alkoholu sve je bliži. Nekada je to bilo deset prema jedan, a danas se taj broj spustio na tri i pol muška alkoholičara prema jednoj ženi. Podaci svjedoče kako sve više žena pije, pa je to bila nekada i motivacija dr. Bakule da osnuje ženski klub “Vita” kakav je 2007. zaživio jedino u ovom gradu. „Kako je naime žena bilo manje nego muškaraca teže su se odlučivale za liječenje. S druge strane, ako je dolazila u klub rijetko je imala podršku supružnika, a uvijek su čak i od ovisnika drugačije doživljavane. Nekako žene su uvijek više osuđene zbog alkoholizma. Zato sam i odlučila pokrenuti KLA gdje će i one moći popričati o svojim problemima i razlozima. U svom su se ženskom okruženju bolje osjećale”, pojasnila je liječnica. Klub okuplja desetak žena srednje životne dobi (s kojima sam jednom razgovarala) koje su se hrabro suočile s problemom alkoholizma i vjeruju kako su ga konačno pobijedile, postale svoje.
“Moji problemi s alkoholom krenuli su prije 25 godina kada mi je umro suprug, svaku večer kada djeca zaspu i ostanem sama, primim se čaše. Ujutro naravno zaspem, tražeći razne izgovore za djecu i šefa na poslu. Jednog petka sam zakasnila, ja na posao, a djeca u školu. Idući ulicom pogledala sam ljude oko sebe opeglane čiste, osjećala sam se grozno i u momentu mi je prošlo kroz glavu kako i oni imaju problema, a ne ponašaju se kao ja. Sramila sam se shvativši kako svi vide da nisam sva svoja. Odlučila sam otići liječniku”, ispričala je gospođa Nevenka, tada predsjednica kluba “Vita”. Bila je “čista” kaže, punih petnaest godina, i mislila je kako se izliječila, ali našla je razlog da ponovo uzme čašicu.
Jedna nadarena pacijentica joj je tako posvetila pjesme. „Nježna, dobra i plaha, kao cvijet. Štampa na mašinu istine o ljudskim dušama, malo jesen, malo proljeće, malo ljeto, sve u svemu da se pobijedi kiša a i teška zima…
“Za vrlo kratko vrijeme bila sam u još puno gorem stanju, uzimala sam po pola litre ili litru žestokog pića, a na posao nisam mogla krenuti bez jednog unučića…Trajalo je par mjeseci, vidjela sam da propadam i našla sam se u klubu ” rekla je, vjerujući da više nikada neće posegnuti za čašicom. Kako je vrlo tanka crta između društveno prihvatljivog ponašanja i toga kada netko postaje alkoholičar, potvrdile su i Vesna, Ružica, Mirta, Marija, Nada… ” Alkohol se kroz cijelu mladost nije smatrao nečim čega bismo se morali bojati, a od rođenja do smrti sve proslave se obilježavaju upravo alkoholom”, potvrdile su sve članice i svoj prvi susret sa pićem. Stvar je svakog organizma koliko može izdržati kao i donošenje odluke o tome hoće li nastaviti i propasti ili prekinuti.
“Kada popijemo mislimo da sve možemo, i možemo, kuhati, prati, spremati… ali na krivi način. Kad sam shvatila da počinjem osjećati ovisnost i da ujutro ne mogu krenuti dalje prije nego popijem pivo, rekla sam – sad je dosta” ispričala je gospođa Vesna, koja za svoj problem nije imala podršku supruga. “Ako sam imala žutu minutu, bivši suprug mi je govorio uzmi jedno pivo pa se smiri”, a kada je prestala piti kazao joj je da je nemoguća otkad ne pije. “Sada sam tek ponovo svoja”, kazala je i gospođa Nada koja je zadnju kapljicu uzela prije niz godina, ponosna na sebe jer ne osjeća žudnju za alkoholom. Sve su se pohvalno izjasnile o pokretanje ženskog kluba u kojem se druže, međusobno povjeravaju i pomažu savjetima, posebice kada vide da je neka od njih u krizi.
“Smanjujući broj alkoholičara smanjujemo broj bolesnih i nesretnih ljudi, disfunkcionalnih obitelji, time preveniramo razvoj ovisnosti kod djece i činimo grad ugodnijim mjestom življenja” naglašava dr. Tatjana, svjesna kako si ljudi, nedovoljno svjesni problema, najčešće ne daju pomoći, no dođu pritisnuti problemima, zdravstvenim ili na poslu, zbog obiteljskog nasilja, prometnog incidenta…
Unatoč liječenju, dosta recidivista
Rijetko koji ovisnik o alkoholu uspije od prve trajno prestati s alkoholom mada ima i takvih slučajeva. Većina ljudi nije svjesna dubine problema i kad dođu na liječenje čvrsto odluče da neće piti. Međutim ta snaga volje vremenom pada pogotovo ako ne idu u klubove liječenih alkoholičara, prenosi liječnica iskustva s pacijentima. „Nisu si posvijestili koliki imaju problem i nisu prihvatili činjenicu da više ne smiju piti pa eksperimentiraju sami sa sobom. Nakon pola godine pomisle, idem popit jedno pivo, no onaj koji je izgubio kontrolu pijenja izgubio ju je zauvijek, pa ga u principu prvi dodir s alkoholom vraća u bolest. Pitanje je samo kojim će on intenzitetom početi piti. Ako ostanu u klubovima, a prosjek preporučenog ostanka je od 3 do 5 godina – kada bi trebao staviti bolest pod kontrolu, čak njih 70 posto apstinira što je velik postotak. Tako ima članova koji apstiniraju već preko 20 godina ali se dogodi da i nakon 10 posrnu, no ti recidivi traju uglavnom kratko i oni se vrate liječenju jer su u klubovima naučili kako se nositi s problemom. A mi koji radimo s njima, razumijemo poteškoće kroz koje prolaze i ne osuđujemo ih, jer je najlakše čovjeka osuditi. Ako se i dogodi recidiv on treba biti što kraći a pacijent se što prije treba ustati i tražiti pomoć iz početka”.
“Mi postajemo međusobno bliski i povezani, čak povezaniji nego sa vlastitom širom obitelji. Obilježavamo rođendane, rođenje djece, unučadi, završetak škole, dijelimo i radosti i žalosti” s puno emocija rekla je liječnica
Kroz protekla tri desetljeća stotine alkoholičara je prošao „kroz ruke” dr. Tatjane. Oko 160 ih je u klubovima, jedni dolaze, drugi odlaze, a to je, kaže liječnica kap u moru prema broju ovisnika kojih je u našoj županiji procjenjuje na oko 10 tisuća, naravno u različitim fazama alkoholizma. „U brodskoj bolnici na Odjelu psihijatrije, od ukupnog broja hospitaliziranih skoro petina je ovisnika o alkoholu. Dolaze s različitom motivacijom a najčešće nečim prisiljeni, kao zbog obiteljskog nasilja, ili im prijeti otkaz na poslu, napustila ih obitelj…U tim situacijama dolaze više da se „ugasi požar”. I misle da će svoj problem brzo riješiti. No tek kada uđu u program, onda radimo na motivaciji, osvješćivanju problema, na psiho edukaciji njih i članova obitelji pa tek kroz taj rad oni postaju svjesni da nije lako boriti se sa žudnjom, krizama, riješiti se loših navika. Neki imaju svakodnevnu žudnju za alkoholom i konstantno se bore s tim kako da tog dana ne posegne za čašom alkohola. A ima onih koji nemaju žudnje no ona se može pojaviti bilo kada pa i njih učimo da nema nikada stopostotnog opuštanja”, kazala je dr. Tatjana, držeći se u životu Goeteove maksime; „Ako ljude uzimamo onakvima kakvi jesu, učinit ćemo ih lošijima. Postupamo li s njima kao da su ono što bi trebali biti, dovest ćemo ih donde dokle se mogu dovesti”.
Vodeći brigu o mentalnom zdravlju sugrađana, dr. Tatjana je od 2017.godine vodila i psihijatrijsku Dnevnu bolnicu u kojoj su se pretežno liječili hrvatski branitelji oboljeli od PTSP-a. Također je organizirala i vodila prvu školu nepušenja u Slavonskom Brodu, nakon koje je trećina polaznika prestala pušiti.
Alkoholizam u vrijeme korone
Na pitanje je li situacija s koronom povećala broj ovisnika o alkoholu, dr. Tatjana je kazala kako će to vrijeme pokazati. U kriznim situacijama kao što je pandemija koronavirusom ljudi su više anksiozni i depresivni pa više posežu za alkoholom, duhanom i drugim sredstvima ovisnosti. U početku pandemije se značajno smanjio broj pacijenata koji su se javljali na liječenje no s protekom vremena broj dolazaka se povećao, a oni koji ne dolaze su u težoj fazi bolesti. „Zbog covida je poljuljan naš rad u klubovima pa smo prošle godine zato imali malo uobičajenih aktivnosti. Inače se sastajemo jednom tjedno, a uz te sastanke odlazimo na zajedničke izlete, razna predavanja, edukacije, na hodočašće, imamo sportske aktivnosti, večeri pučke poezije…Ipak koristili smo svaku mogućnost da se nađemo na sastancima sve dok nije zahladilo. Tada su aktivnosti klubova prestale no članovi redovito kontaktiraju sa mnom i međusobno telefonom, Redovno pak dolaze na kontrole u ambulantu, a 1.travnja tradicionalno smo promocijom rada klubova, obilježili Dan klubova RH”, kazala je neuropsihijatrica, ne prognozirajući kakva nam vremena predstoje nakon korona razdoblja, kako će se odraziti na naše mentalno zdravlje. „Pandemija koronavirusom, ostavlja manje-više traga na svima nama, reakcije na krizne situacije su individualne a puno ovisi o tome koliko će sve potrajati. Ukoliko cjepivo bude učinkovito sigurno će povoljno utjecati na smanjenje širenja bolesti COVID-19 a time i smanjenje razvoja mentalnih poremećaja. U uvjerena sam kako će biti i onih koji će trebati stručnu pomoć”.
Ljepša strana posla
Koliko god je stresan onaj dio posla kada netko u „rasulu” zbog alkohola dođe kod dr. Tatjane tražiti pomoć za povratak u život, ima i onaj drug, ljepši dio, kada nakon nekog vremena pokaže da je uz stručnu pomoć odabrao život.
„To je najljepši dio našeg posla. U bolnicu nam dolaze najteži slučajevi i tu je boravak kratak. No tek kada on dolazi u klub, gdje radimo psihoterapijsku i psihosocijalnu podršku, psihoedukaciju, razgovaramo o temama koje njih zanimaju, idemo na zajedničke izlete, putovanja…viđamo se u različitim situacijama kada oni dolaze s djecom i supružnicima, unucima…kada javno nastupaju čitajući svoje pjesme…to je ta lijepa strana jer znamo da smo ga vratili u onaj zdravi dio u kojemu iskazuje sve svoje potencijale. To je ljepota našeg posla, kad vidim obitelj koja je bila u svijetu pakla, da je sada sretna da se druže, da normalno funkcioniraju. Mi postajemo međusobno bliski i povezani, čak povezaniji nego sa vlastitom širom obitelji. Obilježavamo rođendane, rođenje djece, unučadi, završetak škole, dijelimo i radosti i žalosti” s puno emocija rekla je liječnica, koja je kroz svoj stručni rad dobila široku obitelj s kojom dijeli znanje i energiju. Taj dio s razlogom naglašava jer je godinama dva puta tjedno u poslijepodnevnim satima bila posvećena radu klubova liječenih alkoholičara i nikad nije izostala. A oni su zajedničkim radom, što rijetki Brođani znaju, uz pomoć sponzora obnovili prizemlje zgrade Crvenog križa u brodskoj Starčevićevoj ulici, gdje je i sjedište Udruge.
Prisjetila se dugogodišnja neuropsihijatrica i izvrsnih odnosa s pacijentima što ju je duboko znalo ganuti. Jedna nadarena pacijentica joj je tako posvetila pjesme. „Nježna, dobra i plaha, kao cvijet. Štampa na mašinu istine o ljudskim dušama, malo jesen, malo proljeće, malo ljeto, sve u svemu da se pobijedi kiša a i teška zima…Sve uz njenu divnu pomoć i dobrotu, ona ima srce poput sunca kao i profesorica Blaženka Gogić”.
Ili; Kao što trebamo kisik da dišemo i on pomaže tako kao što pomaže dr. Tatjana, bez ijedne stroge riječi. Zrak dokučujem rukama a srce dr. Tatjane dotiče mene. Ona pumpa moje srce da izdrži bol i da mi ne učini ništa što ne želim. Hvala joj”.
Povratak mirnijem životu
Radeći godinama ovaj iznimno zahtjevni posao, neuropsihijatrica Bakula Vlaisavljević, zaslužila je priznanja i nagrade. Tako je 2008.godine, za rad na području alkoholizma, primila godišnju nagradu Grada Broda, Štit Berislavića, dok je Zajednici KLA BPŽ, čiji je osnivač i predsjednica, 2016.godine dodijeljeno javno priznanje Brodsko posavske županije.
U zasluženoj mirovini, vjerojatno će joj ponekad nedostajati susreti s pacijentima.
No odlučila je posvetiti se više svojoj užoj obitelji, koju je, kaže, godinama možda malo i zanemarivala. Suprug, Željko Vlaisavljević, koji je do ’92. godine radio u prometnoj policiji u Slavonskom Brodu, a kasnije u Kutjevu i Pakracu, relativno mlad je umirovljen, a kao strastveni lovac, najprije je upisao stručni studij Lovstvo i zaštita prirode pri Veleučilištu u Karlovcu. Potom je, veli supruga, uslijedio diplomski studij na agronomskom fakultetu u Osijeku gdje je stekao zvanje mag. ing. agronomije, mag. ing zootehnike i inženjera lovstva i zaštite prirode. Aktivan je u lovačkim udrugama kao stručna osoba za provedbu lovnogospodarskih osnova, čime se može baviti i u Lukovdolu.
Jedina njihova kćerka Andrea, na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti stekla je zvanje magistre likovne pedagogije, a potom se iskazala i na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku primivši Rektorovu nagradu za najbolji uspjeh, na spomenutom Odjelu Sveučilišta u akademskoj 2016./2017.godini. gdje je i stekla akademski naziv magistre restauracije i konzervacije papira, kazala je ponosna majka.
S njima i budućim unucima, želi dr. Tatjana provoditi više vremena, dijeliti emocije i ljepotu življenja, svjesna istinitosti i vrijednosti izreke o prolaznosti; „volite život jer to je jedini poklon koji se ne može primiti dva puta”.
