Posljednjih dana možda i ponajveću pažnju svjetskih medija izazvala su dva prosvjeda.

Ovaj u Sjedinjenim Američkim Državama koji traje danima jer je tamošnji Vrhovni sud prije dva tjedna ukinuo zakon iz 1973. kojim je abortus bio priznat kao ustavno pravo žena i legaliziran na razini cijele zemlje. To je, očekivano, izazvalo salvu reakcija, bijes dobrog dijela žitelja SAD-a, a sve je pretočeno u prosvjede diljem zemlje.

Drugi jeste masovni prosvjedi nizozemskih poljoprivrednika. Poljoprivrednici traktorima blokiraju ceste, autoceste i supermarkete te zatvaraju ulaze u gradove, pa čak i na zračne luke. Osim zakona koji će dovesti do toga da moraju drastično smanjiti broj grla stoke, poljoprivrednici kao razlog prosvjeda navode nedostatak poštovanja društva prema njima te rast državnih regulacija poljoprivrednog sektora.

Dakle, u dvije vrlo bogate države, pravno uređene i u kojima se bez obzira na sve češće anomalije ipak ne može previše iskakati iz sustava ljudi konstantno traže svoje prava i na ulicama.

U Bosni i Hercegovini, koja je druga najsiromašnija država u Europi, u kojoj je ekonomska i pravna nesigurnost u porastu, u kojoj cvjetaju jedino korupcija i kriminal na ionako rijetke prosvjede izlazi vrlo mali broj ljudi.

Vidite li apsurd?

Prijelaz iz različitih političkih sustava u BiH još uvijek, nažalost, nije završen. Dan danas živimo u nekom hibridnom sustavu, ili narodski rečeno ‘ni tamo, ni ‘vamo’. Pa tako smo pokupili sve što je bilo najgore u prošlom sustavu, ali i u ovom pa dobili ‘političkog Frankenstein’ iz kojeg posljednjih godina bježi tko stigne.

Ali oni koji ostaju s gotovo nevjerojatnom lakoćom prihvaćaju sve što im domaće vlasti serviraju posljednjih 27 godina, a od čeka je gro toga izravno usmjereno na štetu svih naroda i žitelja u ovoj zemlji. Jasno je da armije partijskih uhljeba, profesionalnih podizača ruku i proračunskih domoljuba šute jer nigdje na planeti ne bi živjeli bolje od svog (ne)rada nego u ovom sustavu kakav su osmislili im velike vođe.

Dio šuti jer se nada kako će uskoro i oni put ovih gore pobrojanih. Dio je zbog svega jednostavno apatičan i izgubio volju za borbu. Dio se u to ne upušta iz straha iako u startu ima malo (po ovoj: ‘Ma samo nek’ ima kruha i nek’ ne puca’).

I tako smo dobili sustav koji je idealan za bh. političke (kvazi)elite. Imamo državu u kojem je kriminal i korupcija na svakom koraku, u kojoj ne može preživjeti bez ‘partijskih knjižica’ i korupcije, u kojoj su političari ili ravnatelji institucija za jedan mandat milijunaši, u kojem se bezočno krade i pljačka i svi šute.

Prosvjeda je sve manje i manje, a siromaštva, korupcije i moralnog propadanja sve više i više. Kao da još uvijek nismo naučili da se za slobodu, demokraciju i jednakost bori svakog dana u godini, a ne samo na izborima (a i na izborima je izlaznost mizerna).

I dalje čekamo da se rješenje svih naših problema nađe samo od sebe ili padne s neba. Ali – nema besplatnog ručka! Za sve se moramo sami izboriti. Zbog čega bi se ljudi koji su na raznoraznim pozicijama više od 20 godina mijenjali sami od sebe? Zbog čega i oni mlađi, koji su zanat učili od njih, ne bi bili isti kao drage im vođe? I jesu takvi i biti će još i gori ukoliko se na njih ne vršio pritisak da svoj posao ne obavljaju u interesu naroda.

Pa čak i oni koji u ovakvom trulom sustavu imaju dobre pozicije logično se zapitati žele li svojoj djeci da prolaze sve ovo što ogromna većina ljudi u BiH prolazi? Jer kolo sreće se okreće pa sutra će možda neki drugi biti na vrhu, a to automatski znači da će oni biti na dnu.

Ukoliko vlasti ne rade na korist naroda i žitelja, nego isključivo za svoju i partijsku, na njih se svim demokratskim sredstvima mora vršiti pritisak. Svakog dana u godini. Jedino na taj način možemo graditi društvo u kojem će se poštivati sva ljudska i politička prava.

Ako to znači i masovne izlaske na ulice i višednevne prosvjede, apsolutno i to. A od toga što je 70, 80 ili 90 posto ljudi u ovoj zemlji nezadovoljno sa gro odluka bh. vlasti na svim razinama, ali to komentiraju i iskazuju svoje veliko nezadovoljstvo jedino po kafanama, nema ništa.

Dragan Bradvica / Dnevni^.ba