Hrvatska nogometna reprezentacija zakoračit će danas u novu eru, u završno razdoblje konstruiranja momčadi s kojom će Zlatko Dalić, ako mu sreća bude saveznik, nastupiti na Svjetskom prvenstvu sljedeće godine u Kataru.
Ovo je, naravno, još uvijek era najmanje trojice igrača rođenih prije osamostaljenja Hrvatske – Lovrena, Vide i Perišića (1989. godište), kao i odsutnog, ali nepokolebljivog 35-godišnjeg Modrića, ali i posve novih protagonista, već dokazanih i valoriziranih u jakim europskim klubovima, no još bez upečatljivoga rezultata s reprezentacijom.
Tako se već odavno zna da će Hrvatska nakon 2022. godine počivati na plećima Livakovića, Gvardiola, Ćalete-Cara, Vlašića, Brekala, Ivanušeca, Pašalića…, uglavnom nogometaša koji su već dobro osjetili ambijent u reprezentaciji te imali priliku preuzeti odgovornost na velikom natjecanju.
Vrući krumpir u rukama
Međutim, ovo je priča o igračima koji su ili debitanti ili pak povratnici u nacionalnu momčad, kojima će Dalić možda već ovoga rujna gurnuti vrući krumpir u ruke i testirati njihovu vrijednost; jesu li ili nisu potencijal za reprezentaciju.
Tko su uopće ti momci iz drugoga plana za Rusiju, Slovačku i Sloveniju, na kojim pozicijama igraju i na kojima ih vidi izbornik Dalić?
Krenemo li od Filipa Uremovića, 24-godišnjega Požežanina u redovima ruskoga Rubina i kapetana Tatara iz Kazanja, odmah ćemo se suočiti s elementarnom nepogodom koja već dulje vrijeme tiho i podmuklo podriva stabilnost reprezentacije. Naime, Filip Uremović već je prošle godine šest puta nastupio za vatrene, što mu, naravno, olakšava prilagodbu, ali on istodobno nastavlja nositi teret s kojim će očito i dalje opasno plesati po rubu. Taj Dalićev i Uremovićev rizik pozicija je desnoga braniča, na kojoj izbornik vidi Filipa, a taj je igrač u 84 nastupa za Rubin čak 71 puta igrao na poziciji – stopera. Uključujući i svih šest nastupa ove sezone u ruskom prvenstvu.
Uremović je, dakle, u reprezentaciji alternativa za Juranovića, što ga istodobno čini i počašćenim, jer je ipak važan reprezentativac, ali i pomalo zabrinutim – što ako mu se na neprirodnoj poziciji desnoga braniča potkrade kakav kiksić, nezgoda, proklizavanje?
Zlatko Dalić u rujanskom se “prozoru” otvorio i prema dvojici debitanata, izdanaka plodnoga 1998. godišta, Nikoli Mori i Borni Sosi. Koje je njima zadaće namijenio? Kako stvari sada izgledaju, Moro bi trebao biti tzv. razbijač u veznome redu, defenzivac i destruktivac koji bi rasteretio Marcela Brozovića, dakle, prototip igrač za kojim se u nacionalnoj momčadi također već dulje traga. Nikola je za tu misiju već osposobljen na ruskome frontu, na kojemu je u dresu Dinama iz Moskve redovit (30 nastupa) na toj poziciji, također i svih šest puta ove sezone.
Kad smo već kod pozicije defenzivnog veznog, nakon što je Badelj umirovljen, a Rog opet ozlijeđen, Dalić baš i nema puno novih figura. Uskoro će ga možda zainteresirati Jakić, ustabili li se u Bundesligi, dok nažalost nitko nije pogledao prema Birminghamu, u kojemu Ivan Šunjić ima već 95 nastupa. Šunjiću su 24 godine i prošao je sve selekcije u HNS-u, ali eto, kao da mu A-vrsta nije suđena. Iako je standardan u ligi jačoj i zahtjevnijoj od ruske.
Borna Sosa? Tri asistencije ove sezone u dresu Stuttgarta, jednako kao i Haaland (više ih ima samo Kramarić, 4) sjajna su preporuka za nacionalnu momčad, iako je i Bornin kontinuitet u Bundesligi već sam po sebi izvanredan. Međutim, kako Dalić već u kadru ima dva lijeva beka, Gvardiola i Barišića, Sosi je očito namijenio poziciju lijevoga krila. I tu je na dobrome tragu, budući da Borna u Stuttgartu u formaciji 3-5-2 igra na poziciji lijevoga bočnoga (39 nastupa) i ima izvrsne recenzije.
Na kraju, Marko Livaja, Hajdukov lider i zvijezda, all-round napadač, a u Dalićevim planovima – špica budući da su bočne pozicije (Perišić, Sosa, Oršić, Vlašić) popunjene, kao i polušpice (Pašalić, Kramarić). Livaja u špici, e to bi doista bila novost, budući da Marko u Hajduku igra iza isturenoga Mlakara i na toj poziciji – blista. Posljednji put kada je Livaja u reprezentaciji bio napadač, u jesen 2018., nije se proslavio: 4 nastupa, 112 minuta na travnjaku, bez pogotka. A tko zna; možda Livajin comeback sada uključuje i golgetersku renesansu?
