Tragedija koja je potresla čitavu Bosnu i Hercegovinu, ali i regiju otvorila je brojna pitanja i pokazala još jednom da sustav zaštite ne funkcionira. O tome kako unaprijediti sustav, što treba mijenjati, čega se treba pridržavati, te zašto počinitelj ima veća prava nego žrtva, govorio je Josip Ančić, tužitelj u Zapadno-hercegovačkoj županiji.
Odbačen je zahtjev za izricanje zaštitnih mjera i obustavljen je postupak. Riječ je o Zakonu o zaštiti obitelji gdje su te mjere propisane kao preventivne mjere koje bi razdvojile žrtvu od počinitelja kaznenog djela. Što se tiče mjera, te mjere su u jednu ruku dobre, ali u drugu nisu. Te mjere su formalne, ali se ne postiže svrha. Često imate situacije kad se te mjere izriču, a nisu efikasne. Imate primjer da su izricane mjere zabrana približavanja na dva metra. To nije logično. Ukoliko izreknete mjeru zabrane približavanja na dva metra znači da osumnjičeni žrtvi može svašta govoriti, uhoditi, pratiti i udariti. Te mjere su propisane Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji. Sud određuje na kojoj udaljenosti – rekao je Ančić.
Kaže da je bilo slučajeva gdje je bila udaljenost veća od 15 metara, a da su osobe živjele zajedno. Međutim, problem tih mjera je što se izvršavanje tih mjera ne prati.
Ukoliko je zabrana o približavanju, te se žrtva bude susrela s prekršajem te mjere, trebala bi obavijestiti policiju koja bi mogla od suda tražiti kažnjavanje. Imate situacije kad imate zabranu približavanja osumnjičenog žrtvi, a žrtva mora predati dijete ili slično. Dolazi do tih nekih nelogičnosti. U praksi se ne podnosi za svako nasilje izricanje tih mjera. Dakle, te mjere su efikasne i provodljve ako će se tu večer žrtva smjestiti u osiguran smještaj, tada je ta mjera i provodljiva i tada postoji veća mogućnost da će žrtva svjedočiti na sudu. Problem nastaje kod onih situacija kada žrtva nema gdje otići. Imate situaciju kada žrtva ispriča policiji šta se dogodilo i vrši se istraga. Dok se to sve doradi prođe određeni period. Nakon toga se podiže optužnica i onda se čeka zakazivanje ročišta. Ukoliko žrtva i osumnjičeni ostanu živjeti skupa, u 50-60 posto slučajeva žrtva kada dođe na sud mora reći ono što je rekla u istrazi, te žrtva odbija svjedočenje – govori između ostalog tužitelj Ančić.
Kompletnu snimku možete pogledati u nastavku:
Hayat.ba
Izjava može biti dokaz.
Kako je dokaz svaki drugi pisani dokumenat?
O Bože dragi….
Pa evo je li izjava Nizame sada jedini dokaz?
Ne može više svjedočiti. Nema je.
A treba li možda policija ili tužiteljstvo pronalaziti dokaze?
Tužiteljstvo je dužno pronalaziti dokaze koji optuženoga opterećuju i oslobađaju, tj olakšavaju optužbe koje postoje.
Zašto nije moglo i u ovom slučaju pronaći još koji dokaz? Pomoći ženi i djetetu.
Pustili su i dijete da bude ugroženo.
Svjedočenje je druga priča. Naravno da ima pravo ne svjedočiti, ali to ne znači da povlači izjavu i da sud ne treba donijeti presudu. Eto donijelo ju je.
Zamislite da vatrogasci ne idu po dojavi, ili izjavi, već čekaju dokaz. Pa sve bi izgorjelo dok dođu.
Ako izjava nema težinu, kako bi se onda ta izjava mogla koristiti kao dokaz kada netko nekoga lažno optuži?
Tada se izjava može okarakterizirati i kao kazneno djelo, jer tako bi svatko mogao doći u policiju i bez daljne odgovornosti izreći svašta o nekome i lažno.
Imam neka iskustva…
Prijavim policiji napad psa na dijete, samo kako bi rekli vlasniku da ga veže.
Dolazi mi policajac kući i priča kako oni evo već dva i pol sata gledaju snimke sa nadzornih kamera kuće i ne vide ni da mi je dijete prošlo trotoarom…….itd.
Šta sam trebala? Još se ispričati svima, jer još će okrenuti to protiv mene, da lažem….
Ahhh, jadan ti je tko od vas očekuje pravdu i zaštitu.
Doveli ste do toga da vam se ljudi boje obratiti. Ali dovesti ćete na kraju do toga da sami nećete imati mira i trebati ćete zaštitu. Žalosno