Jelki Milićević (HDZ), dopremijerki i ministrici financija u Vladi Federacije BiH, ove srijede je u Sudu Bosne i Hercegovine u predmetu “Respiratori” jednoglasnom odlukom članova Sudskog vijeća izrečena prvostupanjska oslobađajuća presuda.
Optužnicom Tužiteljstva Bosne i Hercegovine ona se teretila za nesavjestan rad u službi. Tijekom pandemije koronavirusa Milićević je obavljala i dužnost zapovijednice Civilne zaštite FBiH.
Milićević slovi za jednu od najodanijih partijskom šefu Draganu Čoviću, te stoga i ne čudi što je on tijekom procesa u predmetu “Resporatori” ne samo kao predsjednik HDZ-a, već je u tu funkciju stavio i svoje privatno udruženje HNS, kontinuirano ponavljao, čime je vršen indirektni pritisak na pravosuđe, da je njegova miljenica “uvrštena u optužnicu iz nečijih političkih potreba”.
Milićević je 2006. godine založila svoju imovinu za kauciju kako bi Čović bio pušten iz zatvora, te stoga i ne čude šefove izjave kojima amnestira odanu mu Milićević jer je došlo vrijeme da se oduži za sve što je činila za njega u proteklih 15-ak godina.
Čović je tada bio nepravomoćno osuđen na pet i pol godina zatvora zbog zloupotrebe položaja i ovlasti, korupcije i drugih sličnih krivičnih djela u vrijeme kada je bio federalni ministar financija Federacije BiH, ali odvjetnički tim uspio je pobiti tu presudu te je on i oslobođen.
Tadašnji predsjednik Federacije BiH Niko Lozančić i još 11 ministara ili visokih dužnosnika HDZ-a među kojima i Milićević založilo je svoju imovinu kao jamstvo za puštanje na slobodu Dragana Čovića.
To su učinili tadašnja federalna ministrica pravosuđa i potpredsjednica HDZ-a BiH Borjana Krišto, prvi čovjek HNK Miroslav Ćorić, mostarski poduzetnik Dinko Slezak, nekadašnja ministrica vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mila Gadžić, član Središnjeg odbora HDZ-a Vlado Čuljak, bivši zamjenik federalnog revizora Brana Kolobarić te Milićević koja je u to vrijeme bila članica Komisije za procjenu imovine poduzeća Soko.
Milićević je bila i član Upravnog odbora Agencije za bankarstvo BiH.
Kao članica Komisije za procjenu imovine poduzeća Soko čiji je direktor nekada bio Čović, spominjana je u kontekstu afere Soko, a u vezi sa zloupotrebom službenog položaja i ovlasti uz Josipa Gojaka i Branka Kolobarića.
Od ranije je poznato iz iskaza Kemala Čauševića, nekadašnjeg direktora UIOBiH, da je prodajom nekretnina kompanije Soko Čović napravio milijunski kriminal, odnosno oštetio državni proračun. Milićević je bila direktor financija u prvoj kompaniji.
Godinama su se uz privatizaciju Sokola vezale brojne afere, mediji su pisali da je vođena istraga protiv čak 40 osoba, da bi se kasnije ta brojka smanjila na 11, među kojima se spominjalo i ime Jelke Milićević. Optužnica je na kraju podignuta protiv četiri osobe, koje su potom oslobođene, a Milićević je u tom procesu imala status svjedoka.
Prije 18 godina, tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio je sa funkcije člana Predsjedništva BiH lidera HDZ-a Dragana Čovića, koji je bio optužen za kriminal i korupciju.
U studenom 2006. godine Sud BiH nepravomoćno je osudio Dragana Čovića na pet godina zatvora jer je kao ministar financija FBiH zloupotrijebio svoj položaj i omogućio firmama obitelji Lijanović iz Širokog Brijega da izbjegnu plaćanje više od 1,8 milijuna KM carinske takse.
Sud BiH se, nakon provedenog žalbenog postupka, u lipnju 2008. proglasio nenadležnim. Predmet je ustupljen Tužiteljstvu Kantona Sarajevo, a suđenje nikada nije nastavljeno. Indikativno je da su u ovom slučaju, kako su tada mediji objavljivali, nestali originalni dokumenti iz tužiteljskog spisa, u začaranom krugu Sud BiH – Tužiteljstvo BiH – Tužiteljstvo KS.
U travnju 2009. godine, Edhem Bičakčić i Dragan Čović optuženi su da su u periodu od 1999. do 2000. godine zloupotrijebili svoj položaj federalnog premijera i zamjenika premijera i ministra financija.
Optužnica ih je teretila da su odobrili dodjelu sredstava iz budžeta FBiH za 1999. i 2000. godinu za rješavanje stambenih pitanja uposlenika u tijelima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti BiH i FBiH, čime su navodno pribavili drugom korist u iznosu od 3.671.398,76 maraka, čime su nanijeli štetu budžetu FBiH. Godinu dana kasnije, u travnju 2010. godine, Sud BiH oslobodio ih je optužbi, a u siječnju 2011. godine potvrđena je oslobađajuća presudu.
U siječnju 2010. godine, pred Županijskim sudom u Mostaru teretio se zajedno sa još šest optuženih da je tijekom 1999. godine djelujući u svojstvu zamjenika federalnog premijera i ministra financija zloupotrijebili svoj položaj u procesu prijenosa većinskog vlasničkog udjela HPT d.o.o. Mostar u poduzeću Eronet d.o.o. Mostar vrijednog 4.674.059,50 KM na tri privatna poduzeća: Hercegovina osiguranje d.o.o. Mostar, Alpina Comerc d.j.o. Široki Brijeg i Croherc AG d.j.o. Mostar.
Naravno, kao i u prethodnim slučajevima i u ovom je Čović bio “nevin”. U lipnju 2011. godine, Županijski sud u Mostaru oslobodio je sve optužene od krivice, a u ožujku 2013. godine i Vrhovni sud FBiH potvrdio je oslobađajuću presudu. Iako je nadležnim tužiteljstvima dostavljana dokumentacija, Čović nikada nije odgovarao za slučaj mostarskog kombinata Soko.
