Nema slađe ljudskom zlu negoli čizmom gaziti onoga nemoćnog.

Tako se uživimo u tu ulogu naravno da smo sklopili pakt sa đavolom. Koliko god gnusno bilo našoj pohlepnoj ambivalentnoj duši je hrana.

Svi smo imali iz mladih školski dana sjećanja da je uvijek u nekom razredu bio netko tko je nemoćniji, siromašniji, manji od ostali vršnjaka i slično. I nađu se skupina bandita koji svaki dan sa radošću idu u školu da bi maltretirali tog dječaka/djevojčicu bez ikakve empatije. To je u mladim danima se i odrazilo na karakter kojega će nositi cijeli život.

Po religijskom kršćanskom vjerovanju onaj tko je siromašniji u duhovnom materijalnom obliku, bliži je Bogu. A što je s ostalima koji na toj muci siromašnog, nemoćnog, bolesnog gaze po podu? I oni su katolici kršćani koji ne daj Bože da slučajno ne odu na nedjeljnu nisu? Vrate se iz Božjeg hrama i uživaju u nastavku gaženja, ismijavanja, ponižavanja i sve BEZ MILOSTI.

Često čitajući religijske knjige se spominje kako je Bog milosrdan, i vjerujem da je i više negoli samo milosrdan kad nas ovakve drži na životu. Ne spava Bog, vidi sve vidi naše misli, naše radnje, našu pohlepu, naše popunjavanje hladne duše koja se iživljava nad drugima.

Kako je svim onim radnicima što ujutro moraju na posao sa grčem u želucu. Jer znaju da dok odrade svoj dan šef ih maltretira, iživljava ispoljava svoje komplekse, negativnu energiju. Naravno to se ne podrazumijeva na one poslodavce koji sa dozom tolerantnosti uz razgovor rješavaju probleme, ali koliko je njih jedva da izbrojimo na prst ruke.

Bože, kad ćemo naučiti da živimo zajedno bez gnjeva, pohlepe, uživamo u danu što smo se probudili zdravi i živi. Da budemo zahvalni što imamo krov nad glavom, što imamo toplu odjeću za zimu, što nam je zamrzivač pun namirnica, djeca zdrava, i gledamo svaki dan kao tvoje čudo što si nam ga dao. Opet nezadovoljan, frustrirani, bahati, uvijek nešto nedostaje, u toj patologiji tražimo drugima mane, nanosimo im zlo. Kada čujemo da je u susjeda se nešto dogodilo, umjesto da sinergijom sviju pomognemo ta nesreća i muka što je zgazila susjeda nas usrećuje. Zar nije ovo samo zlo?

Trebamo ući duboko u svoju dušu, spustiti ljestve i vidjeti zašto smo takvi? Tko ili što nas unesrećuje da uživamo u tuđoj nevolji, i pritom još više gazimo onog unesrećenog.

Možda s godinama počnemo gledati gdje smo, i zašto griješili, i da uvijek ima vremena za biti i odlučiti se za opciju biti ČOVJEKOM”

Zakrpimo ovaj rascjep, jer pomažući drugima postajemo bolji, i plemenitiji ljudi.

Žana Alpeza / OTPOR.Media