PIŠE: Žana Alpeza / OTPOR^.Media

Težnja ka moći

Istina da jedan od najvećih nagona što ih čovjek ima je „volja za moći“, težnja da budemo moćni. Svakim danom vidimo i kroz povijest čovječanstva da su ti tkz.“moćnici“ napravili bezdan od čovjeka na putu kojim se kreću ruše sve pred sobom, misle da je njihova pozicija/moć besmrtna, nema toga što ne mogu uraditi, ne boje se, ne prežu pred alatima koje koriste da bi samo ostali na poziciji moćnosti. Isti ti moćnici stave na ulog i svoje obitelji, sve što im je drago, pošto kada sama spoznaja da će izgubiti poziciju moći ih čini frustriranim, agresivnim, socijalno patološkim, egoističnima i slično. Kada govorimo o poziciji moći, to su uglavnom funkcije od menadžera, političara, poduzetnika, raznih vrsta lidera. Te osobe će uraditi sve da ostanu na ovoj poziciji. Brakovi u većini slučajeva ostaju samo zato što imaju djecu, brakovi su krletke, jer je „brak“ društveno pogodan, često iza zatvorenih vrata ovih osoba je pakao s njima živjeti, pa često (muškarci najviše) se služe svim metodama da kada iziđu na vanjski svijet sa svojim „voljenim suprugama“ sve blista.

No što su besprijekorni spolja, sve više je demona u njima. Obično imaju skupocjene automobile, odjeću i obuću koju kupuju u markiranim centrima, idu na skupocjene večere, druže se ili se pokušavaju ulizivati „drugim moćnicima“ da bi imali bolji statusni položaj. „S kim si takav si“

Oni su maske konformizma, naučili su sve lagodno da dobivaju, ponižavaju ili tlače one ispod za koje oni smatraju da su ispod njihovih vrijednosti.

Najbolji primjer tih „zombija konformizma“ je primjer na balkanskom području, pogotovo poslijeratni. Imate ljude koji su jedva završili ikakvo školovanja, nivoi i načini razmišljanja im se temelju na osnovu onoga što su mogli u zoni svoga djelovanja naučiti.

No, da se ne prevarimo neki su jako dobro se uklopili, pošto imaju novaca imaju mogućnosti da putuju po svijetu, razgledavaju, itd.. Ali one slatke i njima najsočnije vijesti ili tračeve koje žele čuti su u njihovim kafićima, restoranima i slično. Prilagodba se s vremenom uz tehnološki i globalizacijski napredak zadnjih dvadesetak godina očitovala u najboljim njihovim izdanjima. Pa onda možemo vidjeti kroz medije, kako se posjećuju skupe aukcije izložbi (nemaju pojma što znači kultura) pa da ispadnu da se razumiju u „sve“ kupuju skupocjene slike, ide se u Afriku na safarije, krijumčare jadnim ubijenim mučenim životinjama, da bi medvjeda gledali na zidu, a tigra na podu, ljubavnice su postale normalni dio svakodnevice, stavljaju u svoj rokovnik kao „recke“.. jedna u nizu, ljetuje se i zimuje u dalekim zemljama, počnu se hvaliti kako će početkom svibnja na jahti do jeseni, djeci kupuje sve što zatraže i slično. Djeca završavaju školovanja po raznim Europskim ili svjetskim sveučilištima, supruga održava odnose sa dugim ženama iz iste statusne skupine, izbjegavaju manje klasne statuse, ne dozvoljavaju djeci da se s njima sprijatelje, a kamoli ne daj Bože da uđu u brak.

Sve za komfor! Sve za lagodan život! Sve za trenutak zadovoljstva! Pretvaraju se u desetine lica maski svakodnevno da bi ostavili ili dobili utisak osobe od statusnog simbola. U potrazi za komforom, izgubili su ili nikada nisu ni imali ono što se zove „sreća“. I komfor je za ljude, nemam ništa protiv komfora naprotiv, jako je dobar za psihu i tijelo, no život zna biti okrutan pa se ne treba na njega navikavati.

U potrazi za „ovakvom srećom“ ljudi se pretvaraju u zavisnike, koji podižu sebi vrijednost po svaku cijenu. Pravi robovi, život im se vrti oko komfora, komfor i zona udobnosti čine ljude pogubnim za neke zrelije i starije godine. Što će kada dođu u 60-e. Više im ništa nije zanimljivo, sve su isprobali (žene, automobili, putovanja, novac, itd), tada će se većina zapitati:

-gdje je smisao ovoga? Smisao ljudi pronalaze u svakodnevnim životima, u malim radostima,neki u religiji, neki u pjesmi ,neki u planinarenju, i slično. No ovaj vid komfora koji sebi priuštimo se itekako izborimo za njega, mukotrpno radeći, cijeneći svaki novčić koji trošimo.

Što bi mogli zaključiti za ovaj tip zombija konformizma? Život, Bog, svemir kako god zvali će im pokazati da ima i druga strana medalje, ta druga strana se gradi cijeli život, to je druga strana da se treba izgrađivati na duhovnom i osobnom razvoju, dozvoliti da iziđete iz zone komfora, osjetite kako je nositi jednu kantu vodu po uzavrelom suncu pet kilometara da bi popio čašu. Dozvolite sebi izići iz komfora jer kada dođe trnje u životu teško ćete se nositi s njim!

Druga klasa robova konformizma

Gore sam pričala o ljudima na pozicijama „moći“ i konformizma. Ovaj drugi dio teksta je tkz. druga klasa robova konformizma. Oni su osobe koji poprilično zarađuju, kupuju novi telefon, mijenjaju automobile , nabavljaju skupe farmerke i skup namještaj (za slučaj da im neko dođe u posjetu) i koriste skupe parfeme, da naglase svoj istančan ukus i prefinjenost. A pošto je sve to vrlo skupo, ljudi koji pate od statusnih simbola – često se pate i sa velikim dugovima.

U potrazi za srećom, takvi ljudi podižu kredite jer za njih je nešto najgore na svetu – da se spuste na nivo onih koje smatraju nižim od sebe. I da bi spriječili da se to dogodi, spremni su da plate – što košta, da košta!

Čak i održavanje tog prolaznog statusa mnogo košta.

Ako se nešto ne uklapa u status, oni ga skrivaju na sve moguće načine. I obrnuto: ono što naglašava status, ističe se svim sredstvima. Na primjer, ljetovanje u hotelu sa 5 zvjezdica biti će obavezno objavljeno na svim društvenim mrežama, (tko ih koristi) ili naravno na večerama, a hotel sa 3 zvjezdice taktično će se prešutjeti.

Činjenicu da žive u jeftinoj kući, skrivat će na svaki način. Činjenicu da su im roditelji u trošnoj kući, oni i dalje se vozikaju u skupim automobilima, često kopiraju i emitiraju ili susjede, kumove, prijatelje i slično. Jer, oni su kupili bolji komad namještaja, a vidi kod nas? I tako iz dana u dan postaju zombiji gledajući kako drugi žive, vrte se u istim krugovima, djecu odgajaju da budu kao i oni.

Život takvih ljudi pretvara se u obmanu. Oni zavaravaju i sebe i druge. Najviše sebe. Uvjereni su da zaista imaju status koji imitiraju i potpuno ignoriraju činjenicu da je taj položaj rezultat dugova, koje će cijeli život otplaćivati.

U jednom trenutku, banke prestaju da im pozajmljuju novac, pa izvor radosti i sreće naglo presušuje. Tada oni padaju u duboku depresiju. U isto vrijeme, oni za sve svoje nevolje okrivljuju upravo banke, vladu, težak život i poslodavca koji im nepravedno zakida platu.

Jedina osoba koju nikada neće okriviti su oni sami. Pa oni su samo htjeli da budu “kao svi ostali” i da ne propuste važne godine svog života, da od života uzmu sve što pruža. Kako bi oni mogli da budu krivi za svoju tešku financijsku situaciju?

Da bismo sebi prestali obmanjivati i svaki dan stavljati nove maske, pogledajte iz druge perspektive života, ima puno načina da se živi sretno i zadovoljno bez umjetnog sjaja! A za koga pokušavati sjati?

Žana Alpeza / OTPOR^.Media