Svaki dan se s neba spušta plastična magla. Ne može se vidjeti niti osjetiti, nema ni mirisa ni okusa. Ali istraživači misle da ozbiljno podcjenjujemo nevidljivi pljusak. Nove procjene tima znanstvenika sa Sveučilišta u Aucklandu na Novom Zelandu pokazuju da se u prosjeku gotovo 5000 mikroplastičnih čestica nakupi na svakom četvornom metru urbanih krovova u Aucklandu svakog dana.
To zaprašivanje dodaje oko 74 metričke tone plastike svake godine, što je ekvivalentno otprilike tri milijuna plastičnih boca. Ta zapanjujuća količina mnogo je, mnogo je veća od one koju se nedavno izračunalo da se slijeva u London, Hamburg ili Pariz. Studija iz 2020. procijenila je da će u prosjeku samo 771 mikroplastična čestica pasti na komad iste veličine u Londonu. Ali to ne znači nužno da je London šest puta manje zagađen plastikom u zraku od Aucklanda. Uostalom, to je mnogo veći grad i nalazi se u daleko manje udaljenom dijelu svijeta. Umjesto toga, vjerojatnije je da prethodne procjene kvalitete zraka, poput onih u Londonu, jednostavno nisu mjerile najmanju mikroplastiku u optjecaju.
Što se točno nalazi u zraku?
Danas ne postoji standardna metodologija ili protokol za identifikaciju mikroplastike, što znači da se svaka studija provodi na malo drugačiji način. Kako se sposobnost mjerenja najsitnije mikroplastike nastavlja poboljšavati, stručnjaci primjećuju mnogo više štetnih tvari koje se skrivaju u zraku oko nas nego ikad prije. Početna istraživanja ljudskih pluća sugeriraju da mikroplastika čak cirkulira u našem dišnom sustavu, iako s nepoznatim učincima na zdravlje. “Budući rad treba točno kvantificirati koliko plastike udišemo”, kaže kemičar Joel Rindelaub sa Sveučilišta u Aucklandu. “Postaje sve jasnije da je ovo važan način izlaganja.” Nalazi s Novog Zelanda temelje se na 9-tjednoj studiji dva mjesta u Aucklandu – jedno na krovu sveučilišne zgrade u gradu i drugo na ogradi u gradskom predgrađu. Mikroplastika u zraku uhvaćena je pomoću lijevka i staklenke.
Na svakom mjestu istraživači su izbrojali ostatke osam različitih vrsta plastike koja se prenosi zrakom. Najproduktivniji su bili polietilen (PE), koji se koristi u vrećicama i bocama za mješovitom robom, polikarbonat (PC), koji se koristi u zaštitnoj opremi i medicinskim uređajima, i poli(etilen tereftalat) (PET), koji se koristi u pakiranju hrane i pića.
Godine 2021. znanstvenici su upozorili da je mikroplastika koja se prenosi zrakom toliko sveprisutna u atmosferi da možda već ima utjecaja na klimu na Zemlji. U budućnosti, ako koncentracije nastave rasti, čestice bi mogle pogoršati efekt staklenika apsorbirajući i raspršujući svjetlost i toplinu. Istraživanje iz 2019. provedeno u Hamburgu, na primjer, mjerilo je samo mikroplastiku veću od 63 mikrometra. Broj čestica u zraku iz ovog grada također je bio 18 puta manji nego što je nedavno pronađeno u Aucklandu. Nitko još ne zna ima li mikroplastika u zraku utjecaj na ljudsko zdravlje, ali što je manji fragment ili vlakno, veća je vjerojatnost da će prijeći u naše stanice kada ga udišemo. Ako plastično onečišćenje koje pada s neba doista ima toksične učinke, to je previše podmuklo da bi znanstvenici još mogli reći.
