Kristina Perić je istraživačka novinarka iz Mostara s više od dvaju desetljeća iskustva u lokalnom i regionalnom novinarstvu. Njezina karijera obilježena je radom na temama koje drugi zaobilaze. Trenutno je glavna urednica portala Istina.media.
U prostoru u kojem se istina često relativizira, ona inzistira na činjenicama, čak i onda kada to znači sudske procese, javne napade i dugotrajni profesionalni pritisak. Zato ju je 2023. godine Društvo novinara BiH proglasilo novinarkom godine u tiskanim medijima. U 2025. godini dobila je nagradu CRMA-e za najbolje novinarsko istraživanje o korupciji. Na izmaku godine za Direkt govori o tome kako je biti novinar „na lokalu“ i kakva je za novinarke bila 2025. godina.
Kakva je 2025. godina bila za novinarke koje se bave, kako se to obično kaže, temama u lokalnim zajednicama?
Za novinarke je svaka godina stresna i izazovna, a 2025. je posebno bila bremenita jer je donijela i dodatni financijski teret neovisnim kućama nakon povlačenja dijela donatora. Imali smo zatvaranja medijskih kuća u kojima su novinari imali ponajbolji standard, mnoge otkaze, brojne su kolege ostale bez kruha. Gašenje i desetkovanje slobodnih medija već nas je dovelo u situaciju da na razini BiH imamo manje istraživačkih članaka, kao i smanjenu kvalitetu istih. Naše se politike tome, naravno, raduju. Kuda će nas sve ovo odvesti, ne volim ni razmišljati.
Za dvije decenije tvojega novinarskog rada, kada je bilo najlakše, a kada najteže? Možeš li govoriti o nekim trendovima koje primjećuješ kada je rad na terenu u pitanju, ali i odnos prema novinarima/novinarkama?
Puno vremena trošim na treninge i okrugle stolove, volim prilike da čujem kolege, ali i da prenesem svoja iskustva. Često se spominje da je sada najgore, no mislim da nije. Kada sam prije više od 20 godina počela raditi, bio je mrkli mrak, vladali su mediji režima, a slobodnog novinarstva bilo je vrlo malo. Tada se doslovce gotovo ništa u medijskom prostoru nije moglo pročitati protiv domaćih politika, koje su bile bahatije nego sada. Mlatili su nam sindikaliste, sociologe… Narasla je sloboda govora, pišemo što mislimo da treba, ne tuku nas. Tuže nas — i tu je taj trend koji primjećujem — SLAPP tužbe zbog činjenica. U Bosni i Hercegovini nije problem kada kradeš, nije problem kada si cijelu obitelj pozapošljavao, kada si namakao svojima tuđega da su mirni do devetog koljena — no problem je kada si napisao da je netko na nedozvoljen način došao do nečega. E onda on uzme ta nedozvoljena sredstva, angažira ponajbolje odvjetnike pa te tuži. No, David nekad pobijedi Golijata. Ja sam živi primjer. Sve tužbe za klevetu oni koji su me tužili izgubili su. Ne hvalim se. I nije mi bilo lako, ali to je činjenica.
Kako vidiš medijsku scenu u Hercegovini?
Složena. Mediji režima i mediji stvarnosti postoje jedni uz druge, često nemajući ništa zajedničko, osobito u člancima. Ono što me posebno raduje jest da pada medijska strategija nacionalnih stranaka. Godinama su slijevali proračunska sredstva u medije kojima narod više ne vjeruje, koje ne čita, a narasli su slobodni mediji, došle su društvene mreže i istina se više ne može skriti. Ne može biti — a jest u dijelu medija — da pojedine stranke desetljećima nisu napravile niti jedan gaf. Narod to vidi, razaznaje propagandne medijske kuće i sada već ima i simpatične nadimke za pojedine medije — tipa „Čovičnjak“.
Što je ono što se u javnosti ne vidi, a što žene u istraživačkom novinarstvu najčešće plaćaju?
Istraživačka novinarka prije svega je žena. Članci joj do tastature prođu kroz srce. Ono što ljudi ne vide jest da duboko i teško proživljava teme o kojima piše. Često mislim da sam nakon 20 godina u novinarstvu oguglala, da sam strogo profesionalna i da se mogu distancirati od članaka. Onda bude ubijena neka žena — i vidiš da na to nisi oguglala; ili nečije dijete — i na to opet nisi; ili odeš nakon masakra u Goricu i vidiš kako su umrli ljudi koji su mogli živjeti da je svatko radio svoj posao — i na to nisi oguglala; ili slušaš svog SLAPP tužitelja kako pet sati u komadu izvrće tvoje istine u laži i danima se oporavljaš. Taj dio ljudi ne vide. Ljudi vide konstantu, a ti sama znaš koliko si puta jedva ustala i nastavila da bi održala tu konstantu.
Što je tebe zadržalo u novinarstvu, unatoč pritiscima koje nosi, posebno za žene? Jesi li ikada pomislila da je cijena koju plaćaš previsoka – i što te u tim trenucima zadrži?
I pomislila i plaćala i ostala. Imala sam ozbiljnu zdravstvenu krizu 2023., gdje je tijelo platilo danak nakon što se godinama vozilo u petoj i davalo 150 posto od sebe. Novinarstvo nije udoban ured; tu se trošiš svakodnevno, to je Sizifov posao, gdje se nekad preispituješ jesi li uopće normalna i zašto si u manjini koja se bori, umjesto u većini koja šuti. Što me zadrži? Uvijek ljubav. I sa 44 godine života, od čega pola u novinarstvu, najsretnija sam u trenutku kada vidim plod rada — bilo da sam pomogla nekom pojedincu svojim radom, bilo da sam dobro utjecala na nešto loše u društvu. Droga je to.
Kada govorimo o sigurnosti, što je danas veća prijetnja: institucionalni pritisci ili javni linč i targetiranje na društvenim mrežama?
Odavno sam se prestala bojati i pritisaka i tužbi i svega ostalog, a botovi na društvenim mrežama trenutačno su mi najgadljivija pojava. Ti stranački jahači u sitnim noćnim satima pokušavaju okrenuti pilu naopako i novinara prikazati kriminalcem. Primjer: nedavno sam prenijela priopćenje o sudskoj presudi oko solara Elektroprivrede na Blidinju — nije bio čak ni moj tekst. U sitnim noćnim satima nekakav bot mi ispod tog priopćenja piše komentar da sam to objavila jer mi premijer ŽZH (Županije Zapadnohercegovačke, op. a.) nije dao neke novce. Dosta je reći da gospodina Predraga Čovića ni ne poznajem, a kamoli da bih ga ikada nešto pitala.
Koliko novinarke mogu računati na institucije kada su izložene prijetnjama, uvredama ili nasilju?
Imali smo nedavno šamar Danki Derifaj u granicama RH i automatski istražni zatvor te tisuće eura jamčevine — i to je primjer kako treba, poruka onima koji bi novinare šamarali. Šamarani su i naši istraživački novinari, pa se bh. sustav mrvu ili ništa nije pomaknuo — i to je također primjer kako ne treba, opet poruka onima koji bi šamarali. Ne vjerujem u naš sustav ni u institucije; u ponekog pojedinca da. To je tromi i truli labirint koji služi samo sebi. Ne obavlja funkciju zaštite. Možeš proći cijelu Hercegovinu, a da ne vidiš policajca. Zato vidiš stotine kamera — i onda shvatiš da sustava ima za što ima: kada treba naplatiti kazne i male greške malih ljudi, kako bi se napunili proračuni da truli sustav može živjeti. Čekaš pravednu presudu ili dobru istragu, a djeca sudaca i tužitelja — po elektroprivredama. To je sve kolo sreće, naš sustav. Dogodi se pravda — sporadično, zahvaljujući ponekom pojedincu.
Postoji li među novinarkama dovoljno solidarnosti ili je sustav napravljen tako da nas gura u izolaciju?
Slobodne novinarke u Hercegovini uvezale su se u Mrežu neovisnih novinarki i urednica Hercegovine, kojoj sam koordinatorica — i na to sam posebno ponosna. Smisao je mreže da jedna drugu podržavamo, da se ne gledamo kao konkurencija, da zajedno djelujemo po važnim temama, kao što je nasilje u obitelji, da bez razmišljanja o konkurenciji dijelimo članke koji su korisni za društvo, a koje su napisale članice mreže. I sve to već ostvarujemo na terenu. Samoća i izoliranost konstanta su kod slobodnih novinara, a upravo je umrežavanje i povezivanje način da ne budeš sam.
Koliko je teško planirati normalan život, obitelj, mir, dok radiš posao koji stalno donosi konflikte i stres?
Teško je. Savjest stalno opominje. Ako sam zadovoljna stanjem na poslu, nešto mi kod kuće kaska; ako sam kod kuće sve pokrila, na poslu ništa nisam stigla. I stalno je to neka vaga — koliko ćeš dati ovamo, a koliko tamo — da negdje previše ne pretegne. Sve žene koje rade znaju kakav je to osjećaj i on ih kontinuirano prati. Hvala Bogu, u svemu što radim imam punu podršku svoje obitelji. Uz to, po prirodi sam radoholičarka — ne žalim se, odrađujem koliko mogu na svim stranama i vidim na kraju svakog dana da sam završila dobar posao. Mlin je dobra stvar — ne ostavlja ti prostor za nebitno.
I za kraj — u društvu u kojem se istina sve češće relativizira, a činjenice proglašavaju „mišljenjem“, koliko je danas teško braniti istinu kao novinarsku vrijednost? Vjeruju li ljudi da novinari pišu istinito – i što kažeš onima koji u to ne vjeruju? Na kraju, žele li građani zaista čuti istinu, čak i kada im nije ugodna?
Mislim da vjeruju — posebno pojedincima u novinarstvu. Ja sam uvijek Bogu najzahvalnija upravo na tom povjerenju ljudi. U mnogim redakcijama novinari i do podne razmišljaju što bi mogli raditi, traže temu i muče se da je završe. Meni godinama teme dolaze same i mučim se kako da sve što stiže obradim. Ljudi šalju poštom, donose osobno dokumentaciju, javljaju se preko društvenih mreža, poruka, poznanika… U Mostaru ima dr. Ružić — ljudi ga traže zbog svih bolesti i vjeruju da on sve liječi. Tako nekako vjeruju da sam ja među novinarima ona koja može probleme riješiti — što naravno nije uvijek moguće u ovakvoj državi, ali pokušavam povjerenje opravdati.
