Već smo pisali o Safetu Oručeviću, moralnoj vertikali Grada Mostara koji u posljednje vrijeme često govori o zakonitosti, institucijama, „neprihvatljivim projektima“ i navodnim provokacijama. Iz te uloge rado dijeli lekcije: tko smije graditi, tko ne, što je legalno, a što je moralno upitno. Međutim, problem nastaje onog trenutka kada se, umjesto njegovih govora, otvore arhive državnih institucija.
Jer dokumenti, za razliku od Safetovih narativa, imaju ružnu naviku. Oni ne zaboravljaju.
Jedan od takvih dokumenata odnosi se na slučaj stambeno-poslovne zgrade „Cernica“ u Mostaru. Riječ je o predmetu kojeg je obrađivala Financijska policija, a koji pokazuje kako je Oručević imao vrlo fleksibilno shvaćanje zakonitosti, posebno kada se radilo o gradskoj imovini.
Prema službenoj dokumentaciji, Safet Oručević je 25. kolovoza 1997. godine, zajedno s Hajrudinom Šumanom, tadašnjim generalnim direktorom JP PTT Saobraćaj BiH Sarajevo, potpisao Sporazum o gradnji stambeno-poslovne zgrade s 11 stanova i telekomunikacijskim centrom na lokalitetu Cernica, u samoj centralnoj zoni grada.
Na prvi pogled običan administrativni posao. No, samo dok se ne postavi ključno pitanje: u čije ime, s kojom ovlasti i s kojim pečatom?
Naime, za područje centralne zone Mostara zakon je bio jasan: sporazum o gradnji mogao je potpisati isključivo gradonačelnik ili dogradonačelnik Grada Mostara, uz važeći pečat Grada Mostara. Međutim, u ovom slučaju Safet je sporazum ovjerio pečatom Skupštine općine Mostar br. 2, institucije i funkcije koja u tom trenutku NIJE NI POSTOJALA U VAŽEĆEM PRAVNOM PORETKU.
Drugim riječima, potpisano je ono što se nije smjelo potpisati, u ime onoga tko nije postojao, pečatom koji nije bio važeći.
Financijska policija je 30. kolovoza 2002. godine zatražila dodatnu dokumentaciju od Gradske uprave Grada Mostara. Iz odgovora, koje je potpisao tadašnji gradski tajnik Božo Ćorić, jasno je utvrđeno kada je Grad Mostar formalno započeo s radom, tko su bili zakoniti zastupnici u razdoblju od 1997. do 2000. godine i, što je posebno važno, od kada se koristi važeći pečat Grada Mostara.
Pečat se, sukladno Prijelaznom statutu Grada Mostara, koristi od 14. kolovoza 1996. godine, nakon izbora gradonačelnika i dogradonačelnika. Sve nakon toga bilo je jasno propisano. Sve prije toga ili mimo toga bilo je pravno problematično. Ili, kako to dokumenti Financijske policije izravno navode: pravno neodrživo i neutemeljeno.
U službenoj Informaciji stoji da su pojedinci raspolagali imovinom za koju nisu bili nadležni, koristeći se nepostojećom funkcijom i nevažećim pečatom, čime je izvršeno i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave.
Ali to nije sve.
Sporazumom je predviđeno da se od 11 stanova šest dodijeli Općini Mostar, a pet JP PTT Saobraćaj BiH, dok se objekt telekomunikacijskog centra daje toj javnoj tvrtki. Čak i kada bi se zanemarila cijela priča o pečatima i funkcijama, a ne bi se smjela, ostaje elementarna činjenica koju Oručević danas rado prešućuje: nijedan pojedinac, pa ni gradonačelnik, ne može odlučivati o prijenosu vlasništva gradske imovine bez odluke Gradskog vijeća.
Dakle, kada Safet Oručević danas govori o „nezakonitim projektima“, „moralnim devijacijama“ i „provokacijama“, legitimno je postaviti pitanje: Govori li to kao čovjek koji poštuje institucije ili kao netko tko je institucije koristio dok su mu trebale, a zakone ignorirao dok su mu smetali?
USKORO OPŠIRNIJE…
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
