Odanost i žrtva koju su za domovinu podnijeli branitelji iz Domovinskog rata i njihova požrtvovnost motiv je koji za nove generacije treba biti nepresušno vrelo i motivacija za njihov životni put, tako i postulate vjernosti domovini kojih bi se trebali pridržavati svi nacionalno osviješteni Hrvati kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Primjer jednog časnog i domovini vjernog, prije svega čovjeka, a onda hrvatskog branitelja, po zanimanju diplomiranog pravnika je general Hrvatskog Vijeća Obrane gospodin Zdenko Lučić.
Početkom devedesetih je imao odličan i stabilan posao odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Grgić u Ljubuškom. Sigurnost posla i dobre plaće u ljeto 1991. godine mijenja tada neizvjesnim „Zovom Domovine“ priključenjem Zboru Narodne Grade u kampu Radmanove Mlinice kod Omiša. Nakon toga prolazi kroz cijeli obrambeni sustav HVO-a od utemeljenja Vojne Policije HVO, do utemeljenja i zapovijedanja nastavnim središtem HVO kao njegov prvi zapovjednik. Do sudjelovanja u mnogim borbenim djelovanjima s postrojbom za posebne namjene Ljubuški i kasnije odgovornim dužnostima u SIS HVO-a.
Ovih Božićnih dana prisjećamo se teških vremena na uskopaljskoj bojišnici i području Središnje Bosne stoga smo kontaktirali i u ugodnoj atmosferi popričali s generalom Zdenkom Lučićem kao aktivnim sudionikom ovih događaja za viđenje situacije na ovom području iz prosinca 1993. godine. U razgovoru za OTPOR doznali smo i neke tamne strane djelovanja unutar HVO-a bivših časnika JNA koji su se infiltrirali u HVO i koji su podrivali temelje tek nastalog HVO-a te i situaciju u kojoj oni nakon rata i danas imaju važnu ulogu u vladajućim strukturama.
Generale Lučić, hvala vam što ste pristali na ovaj razgovoru vrijeme Božićnih blagdana. Možete li danas nakon 32 godine vratiti se u prosinac 1993. godine i dane koji su ostali duboko urezani u kolektivno pamćenje hrvatskoga naroda kako u Hercegovini tako i u Središnjoj Bosni? Dva dana uoči Badnjaka u Lašvansku dolinu stigao je konvoj medicinske i humanitarne pomoći iz Republike Hrvatske. Potpisano je dvodnevno primirje, ali 22. prosinca dolazi do napada takozvane Armije BiH i zločina u Križančevu Selu. Kako ste vi doživjeli te dane?
To je po mome sudu bio jedan od najtežih trenutaka rata. Primirje je trebalo omogućiti prolazak humanitarnog konvoja, ali umjesto toga dogodio se napad Trećeg korpusa Armije BiH. Likvidirano je 64 vojnika HVO-a i civila, a 30 zarobljenih vojnika je kasnije mučki ubijeno i masakrirano. Vijest o tome stigla je i do nas, atmosfera je bila teška i sumorna, nabijena šokom i nevjericom.
Gdje ste se vi nalazili u tom trenutku?
U to vrijeme bio sam zapovjednik Nastavnog središta HVO-a u Čapljini. U predvečerje 22. prosinca dobivam poziv iz Glavnog stožera HVO-a. Obaviješten sam o stanju u Središnjoj Bosni, a posebno o situaciji na uskopaljskoj bojišnici. Hladnoća, iscrpljenost i nedostatak ljudstva činili su daljnju obranu izuzetno teškom.
Nakon toga uslijedilo je još poziva prema Vama?
Da. Prvo me nazvao pukovnik Zvonimir Skender iz ZZP Tomislavgrad, IZM Prozor koji mi je dao kratke smjernice što bi ja s Nastavnim središtem mogao poduzeti. Nedugo nakon toga javio mi se i pukovnik Stanko Primorac tadašnji zapovjednik brigade Stjepan Radić Ljubuški. Rekao mi je da sam na razglasu i da su s njim general-bojnik Milivoj Petković i bojnik Marijo Šimović iz bojne Matija Vlačić. Pitali su me jesu li satnije Nastavnog središta spremne za odlazak na bojišnicu. Odgovorio sam kako je 6 satnija završilo temeljnu i specijalističku obuku i da su spremni. No, upozorio sam kako nam treba dodatna oprema zbog ekstremne hladnoće kao i prijevoz.
Kada ste dobili službenu zapovijed?
U 21.00 sati iste večeri. Zapovijed je bila jasna: zbog teške situacije na uskopaljskoj bojišnici iz novačke boje treba uputiti 250-300 ljudi. Pokret je određen za 24. prosinca u 6.00 sati pravcem Čapljina-Posušje-Vran planina-Prozor. Zapovijed je potpisao brigadir Vinko Vrbanac, a meni je dodijeljeno zapovijedanje postrojbom.
Kako je izgledao odlazak na teren?
Uputio sam dvije najspremnije satnije 5. i 6. satniju. Načelnik Glavnog stožera HVO-a, general-pukovnik Ante Roso, rekao mi je da se stacioniramo u Pidrišu. Tamo nas je trebao dočekati bojnik Marijo Šimović i odvesti ljude na položaje Rajci. Satnija satnika Paške Bušića pridodana je brigadi Ante Starčević, dok je bojna Matija Vlačić bila u pričuvi. Druga satnije dobila je položaje Oglavci-Čaljine-Brenovac.
U kakvom su stanju nakon svega bili novaci koji su bili na toj ekstremnoj bojišnici i izuzetnoj hladnoći?
Prema liječničkom izvješću doktora Ivice Kordića iz 4. brigade Stjepan Radić – Ljubuški, pregledano je 56 promrzlih novaka, Dvojica su upućena u ratnu bolnicu Rumboci, jedan zbog prostrjelne rane, a drugi zbog meningitisa.
Jeste li izvršili zadaću?
Da, u cijelosti. Tako je i naveo Načelnik Glavnog stožera. Zapovjednici i vojnici dobili su pohvale. Po povratku u Čapljinu, 29. prosinca izvršena je smjena novaka, a dvije satnije koje su bile na bojištu puštene su na dopust.
U pozadini ovih djelovanja događalo se nešto što je kasnije izazvalo probleme i dezinformacije?
Nažalost, da. Sigurnosne službe HVO-a naknadno su utvrdile da je referent za nastavu u Glavnom Stožeru HVO-a, M.G., bivši oficir JNA, širio lažne informacije roditeljima novaka. Tvrdio je kako sam ja samoinicijativno poslao ljude na bojište, što je bila potpuna neistina. To je izazvalo prosvjede roditelja pred Glavnim stožerom u Posušju 24. prosinca. Neki roditelji su čak došli u zonu bojišnice. Vojna policija ih je evidentirala i ispratila iz tog područja.
Smatrate li da je to bilo organizirano?
Apsolutno sam siguran. To je bio jedan od primjera kako su pojedini bivši oficiri JNA koji su se infiltrirali u Hrvatsko Vijeće Obrane, radili na njegovom razbijanju. Nakon Oluje 1995. godine hrvatske službe došle su do dokumenata koji potvrđuju takova djelovanja.
M.G. je kasnije, preko svojih veza, zauzeo visoku poziciju u Vojsci Federacije BiH. Oficiri Armije BiH iz ovog ratnog događaja koji su počinili zločin u Križančevu Selu, također bivši oficiri JNA, do danas nisu odgovarali za taj zločin. To nisu slučajnosti ja vam to odgovorno tvrdim.
Generale hvala vam na iscrpnom i važnom spomenu i svjedočenju o ovim događajima i čuvanju uspomene na isti!
Hvala i vama kao mediju koji se interesirate za teme važne za braniteljsku populaciju koja je zaboravljena i danas se nalazi na marginama društva. Reći ću vam zaključno kako se neke stvari i događaji moraju zapisati i ispričati, jer po mome sudu kratko pamćenje i zaborav su najopasniji oblici nepravde u Hrvata kroz povijest pa tako je i s pravednim i obrambenim Domovinskim ratom.
Sandra Nižić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
