Godinama pratim razvoj i upravljanje javnim financijama u Županiji Zapadnohercegovačkoj i, unatoč tome što nam proračun iz godine u godinu obara rekorde i prelazi 190 milijuna KM, moram upozoriti na ozbiljne sistemske nedostatke koji nas koče.

​Kao prvo, imamo problem sa strukturom potrošnje. Naš je proračun primarno potrošački, a ne razvojni. Najveći dio novca automatski odlazi na tekuće rashode — prije svega na plaće i naknade u javnom sektoru te na materijalne troškove. Onaj ključni, kapitalni dio, iz kojeg bi se trebali financirati razvojni i infrastrukturalni projekti, ostaje minimalan. Primjera radi, za kapitalne investicije poput obnove cesta ili izgradnje škola izdvaja se tek nekoliko postotaka ukupnog iznosa, pa dobar dio vitalnih projekata u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Grudama ili Posušju izravno ovisi o tome hoćemo li dobiti namjenska sredstva s federalne razine ili iz fondova EU.

​Kao drugo, opterećeni smo dugovima i prošlošću. Proračun se konstantno iscrpljuje milijunskim iznosima koji odlaze na izvršenje pravomoćnih sudskih presuda iz radno-pravnih sporova. Konkretan primjer su tužbe prosvjetnih djelatnika i policije zbog nepoštivanja kolektivnih ugovora iz ranijih godina — milijuni maraka koji su mogli otići u opremanje bolnica ili vrtića danas idu na pokrivanje tih starih propusta i kamata. Zbog toga svaku godinu planiramo uz deficit koji zatim moramo pokrivati novim zaduživanjima.

​Treće, brine me netransparentnost i brzina donošenja odluka. Skupština redovito usvaja proračun i njegove rebalanse po hitnim i skraćenim procedurama. Često svjedočimo tome da se ključni dokument od preko stotinu stranica zastupnicima pošalje svega dan ili dva prije sjednice, čime se svjesno preskače stvarna javna rasprava i onemogućava građanima, oporbi i struci da uopće analiziraju kamo odlazi novac.

​Konačno, ako pogledamo nalaze Ureda za reviziju, jasne su sistemske pukotine. Revizori, primjerice, redovito skreću pozornost na netransparentnu dodjelu tekućih prijenosa i poticaja u poljoprivredi i poduzetništvu, gdje se novac dijeli bez jasnih kriterija i naknadne provjere je li uopće namjenski utrošen. S druge strane, radnici u zdravstvu i školstvu opravdano prosvjeduju i najavljuju štrajkove jer se taj rekordni rast proračuna uopće ne odražava na njihov standard.

​Ako ne promijenimo ovaj model, imat ćemo samo veće brojeve na papiru, ali bez stvarnog napretka za našu županiju.