Jesmo li i vama dosadili s našim braniteljskim jadikovkama, posebno s ovim naslovom iz kojeg se razabire tema priče?
Oni koji uživaju u blagodatima današnjeg vremena, oni za koje je Domovinski rat daleka sporedna prošlost, valjda ih neće previše opteretiti naša pisanja, ipak ih pozivamo neka se prisjete povijesnih činjenica.
I naše je djedove u njihovoj mladosti zadesio Prvi, a naše očeve i Drugi svjetski rat. Mi koji nosimo iskustvo i ožiljke iz Domovinskog rata imamo razloga upozoravati mlađe naraštaje na onaj generacijski niz koji prati naša pokoljenja. Taj je niz svaki put slijedio nepogrešivim životnim redoslijedom: prva pričest, zatim krizma, odrastanje i mladost, potom RAT, i tako za svaku spomenutu generaciju, i eto, to je razlog da se još danas zamislimo i ozbiljno zagledamo u našu skoru neizvjesnu budućnost!
Ali ipak, ovaj će naš Domovinski rat ostati zabilježen kao nezapamćeni slučaj u svijetu u odnosu jednog naroda prema svojim istinskim braniteljima!
Pitamo se, ako naš narod nije dovoljno prepoznao ulogu i težinu tereta svakog branitelja u Domovinskom ratu, kako to da taj isti narod javno ne osuđuje zloporabu braniteljskog statusa, lažna ranjavanja, lažne liječničke potvrde, lažne potpise za povlaštene braniteljske mirovine, činove, odličja, lažne zapovjedne odgovornosti, a sve to na štetu istinskih branitelja od koji su brojni odavno na rubu životne egzistencije?
Jedan takav ugroženi branitelj, cijelo vrijeme od rata živi tu među nama, sam u svojoj bijedi i siromaštvu i tko zna koliko još imamo takvih za koje ne znamo?
Nema šanse, ovaj naš branitelj koji je prošao sva ratišta s puškom u ruci, od Krivodola, Stoca, Mostara, Bosne, zatim ponovo Mostara i Stoca, ne želi da mu spominjemo pravo ime niti se želi slikati!
Stalno nam ponavlja:
“Ljudi razumite me, mene je stid što živim u ovakvoj neimaštini, biti će mi neugodno ako me ljudi budu prepoznavali na ulici!”
Ipak nam je dopustio navesti njegov redni broj iskaznice udruge “Zaboravljeni branitelja”, po tom ga broju samo naši članovi mogu prepoznati.
Cijela poslijeratna životna priča našeg Zaboravljenog branitelja br. 214 stane u nekoliko rečenica.
Po završetku Domovinskog rata nalazi se na burzi rada, nitko mu nikad nije ponudio nikakav posao.
Živi sam, nema nikakva primanja, bavi se poljoprivredom i ostalim fizičkim poslovima.
Uz njegovo domoljublje krase ga i humana djela, više od trideset puta dragovoljno je dao krv.
Došlo je i vrijeme nevolja, na početku proljetne sezone, dok je frezao u polju, ugriza ga poskok, cijela mu sezona propala, a zemlja ostala neobrađena.
Potom se zaredale godine neimaštine, naravno, prvo se osjetilo na neplaćenim računima za struju, pa mu elektro dvije godine isključuje struju.
U nevjerici ga pitamo:
“Dvije si godine živio bez struje?!”
Br. 214: “Da, dvije godine, koji dan i više”.
Kad se nevolje zaredaju onda im nikad kraja, našem se broju 214 pogoršao vid na desnom oku, specijalista ga ohrabrio i reče mu da je sretan jer je došao na vrijeme.
Propiše mu potrebne kapi, tablete i terapiju, on isti tren svrati u apoteku, raspita se za cijenu i nikad se više nije vratio po propisane mu lijekove za oko.
Naravno, stanje se vremenom pogoršavalo, uskoro ostaje bez vida na jedno oko, desno mu se trajno ugasilo!
Potom opet uslijedila nešto bolja vremena, kao aktivni član naše Udruge sudjeluje na brojnim našim prosvjedima i nastojanjima da svi branitelji dobiju zasluženi ratni dodatak, ni više ni manje već samo onoliko koliko je dobila srpska vojska u BiH.
Nakon iscrpnih pregovaranja i mučnih prosvjeda branitelji uspijevaju samo djelomično.
Odobren je egzistencijalni dodatak, pet maraka po svakom mjesecu provedenom u ratu ali samo za starije od 57 godina i najugroženije branitelje sa redovnim mjesečnim primanjima koja moraju biti manja od 180 maraka.
Naš se broj 214 uklopio među 108 ljubuških branitelja za tu nepravednu egzistencijalnu naknadu, jer prima mjesečno samo 100 maraka socijalne pomoći.
Evo, mi smo danas od ranog jutra kod ovog našeg branitelja, vjerujemo da se trenutno zbog istog razloga i preminuli branitelji okreću u grobu!
Okupljeni ispred njegove kuće čekamo izvršitelje ovršnog postupka, naime, ostalo mu još od prije šest godina ne izmirenog duga za struju, pa će mu po nalogu Ljubuškog Suda danas doći plijeniti imovinu.
Nije među nama toliko mučna atmosfera, u međuvremenu se malo šalimo, nagađamo za što bi im prvo moglo zapeti za oko i od čega će počet namirivati dug.
Netko reče: “Samo im nikako ne daj tu umivaljku u starom šporetu na drva!”.
Br. 214: “Ne mogu im to dati, tu perem sude, tu mi se brzo zagrije voda!”
Drugi se pak uhvatili analizirati zateznu kamatu duga za struju, stalno ih muči je li korišten isti postotak obračuna zateznih kamata kao i u slučaju duga struje tvornici mostarskog Aluminija?
A, što na kraju reći na sve ovo, i gdje tražiti krivca za ponižavajući položaj velikog broja istinskih branitelja HVO-a, koji su već u odmaklim godinama života?
Jedno je sigurno, krivce za sve ovo ne treba tražiti ni u Sarajevu niti u Zagrebu, jer je krivac u svima nama!
Po pitanju obespravljenih branitelja, svi smo davno zakazali kao ljudi, a najviše smo zakazali mi Katolici Hrvati!
Izgleda, sve su prilike, radno vrijeme polako prolazi izvršitelji ovrhe danas se neće pojaviti, nema veze, mi imamo vremena čekati ćemo ih i sutra!
Zaboravljeni branitelj br. 690
