Pola stoljeća od potpisivanja “Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku”

PRO Oglas

“Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku” je bila “sestrinska” deklaracija o hrvatskom jeziku, Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljenoj 4 godine ranije, 1967. godine.

Objavljena je u Sarajevu 28. siječnja 1971., a inicirao ju je Mile Pešorda iz Gruda.

Potpisala su ju sedmorica hrvatskih književnika iz BiH: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić, zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.

Njene potpisnike su jugoslavenske vlasti progonile, kao i potpisnike zagrebačke Deklaracije, no za razliku od zagrebačke, o sarajevskoj se u medijima i dan danas šuti!

Sarajevskom deklaracijom kolokvijalno je nazvan tekst „Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu“.

Tekst je nastao kao reakcija na govor Lazara Amidžića, dužnosnika Socijalističkog saveza BiH, na plenumu Udruženja književnika BiH 8. siječnja 1971. godine, u kojem je napao „skupinu hrvatskih pisaca“ da je odgovorna za nepovoljnu deskripciju kulturnih prilika u članku Grge Gamulina, hrvatskog povjesničara umjetnosti (Jelsa, 1910. – Zagreb, 1997.) objavljenog u 12. broju časopisa Kritika.

Pismo sedmorice potpisnika sažet je odgovor na Amidžićeve objede i na tekst Grge Gamulina u Kritici, a u njemu se, među ostalim, kaže: “S punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovorit ćemo Grgi Gamulinu tek kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima; kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu; kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije…”

Hajka na potpisnike Uslijedili su napadi, stigle su i kazne za autore i potpisnike Sarajevske deklaracije.

Akademik Veselko Koroman, jedan od najvećih živućih hrvatskih pisaca, koji trenutačno živi u Ljubuškom, piše povjesničaru Srećku Džaji:

„Digle se na noge ‘zdrave snage’ i zaredale osude u javnim govorima partijskih čelnika. Ali rekli su ipak neki među njima, na sjednicama Centralnog komiteta, da nismo digli revoluciju, te da nas ne treba goniti na Goli otok – nego izmoriti i onemogućiti pojedinačno na perfidan način. Tako se zatim postupalo sa svom sedmoricom potpisnika – na radnom mjestu, u novinama, u javnom životu… Bio si ondje pa i sam se sjećaš ideološkog bizantskog elektriciteta koji je tada kružio oko tebi možda nešto manje poznatih kulturno-književnih, a u biti (što si kao povjesničar odmah prepoznao) – nacionalnih previranja među hrvatskim piscima u Sarajevu.“

Koraman dalje u pismu Džaji piše o tome kako je Deklaracija nastala:

„Vitomir Lukić i ja smo jednog dana dugo razgovarali šećući kroz glavni sarajevski park (tamo i ovamo), a onda sjeli u obližnju gostionicu Istra (kamo sam počešće navraćao s Makom Dizdarom) i tu ispisali na papir dvanaest svojih uvjeta – nakon ispunjenja kojih bismo mogli odgovoriti Grgi Gamulinu. Lukić je iza toga odnio taj tekst (s oznakama njegova osobnog jezika) u svoj stan i otipkao ga na pisaćem stroju. Na taj način su u objavljenu verziju dospjeli: utisak, prihvatamo, beznadežno, neko, moći da odgovorimo. Poznato je, hoću reći, da Lukić u to doba još nije besprijekorno vladao hrvatskim jezikom, i da nije prihvaćao oblik bit ću i tko.“

Koroman dodaje kako su knjige pojedinih pisaca Hrvata pisane bosanskohercegovačkim umjetnim idiomom koji ima pretežno oblike srpskog jezika.

Sarajevskoj deklaraciji prethodili su tekstovi Veselka Koromana, Vitomira Lukića i Nikole Martića u sarajevskom časopisu Život, koji su uređivali Koroman i Mak Dizdar. Uslijedile se žestoke osude, neslano soljenje pameti, a „neposlušni“ Koroman raspoređen je na mjesto korektora s upola manjom plaćom.

Dijelovi dvaju njegovih tekstova, koje nije htio ili smio objaviti Život objavljena su, vjerojatno zaslugom Vlatka Pavletića, u zagrebačkom Vjesniku 16. studenog 1971. godine. Uslijedili su orkestrirani napadi, samo u tadašnjim novinama njih oko šezdeset! Prijetilo se izbacivanjem iz književnog društva, strašilo zabranom objavljivanja u javnim glasilima, što je potom jedno vrijeme bilo i ostvareno. Prijetilo se i zatvorom, ali se od utamničenja odustalo kako Hrvati ne bi dobili još jednog mučenika, navodi se u tekstu Večernjeg lista iz 2018. godine.

Koroman u pismu Džaji zaključuje: „I kad bi me, Srećko, sada upitao kakvi su učinci toga što je proisteklo iz mog i pera mojih sumišljenika, možda bi bilo najbolje da te podsjetim na snježnu grudu koja se kotrlja niz obronak s planinskog vrha. Komunisti su govorili da samo lavina nešto može, a bojali su se na smrt snježne grude. Zato meni osobno nije žao što sam u tim godinama trošio vrijeme i na neknjiževne stvari.“

Nakon gašenja Hrvatskog proljeća stigla je hrvatska šutnja koja se prenijela i među Hrvate u BiH po (pri)misli njemačkog aforista Herberta Heckmanna: „Sve se može raditi jezikom: čak i šutjeti!“

Jezik se zna i zavezati, ali samo je pitanje vremena kad će se razvezati. Godine su prolazile, stigle su demokratske promjene. A bilo je i demonkratskih. Hrvati u BiH stekli su nacionalnu, kulturnu i jezičnu jednakopravnost, barem na papiru, ali izmjenama Daytonskog sporazuma hrvatski narod u BiH sve više gubi političku jednakopravnost, a unitaristi nastoje što više izgurati hrvatski jezik iz javnog prostora. Služeći se mišlju Hrvata Frana Kurelca: „Zatareš li narodu jezik, zatro si narod.“

OTPOR.Media

PRO Oglas

POSLJEDNJE OBJAVLJENO