U nedjelju dana 14.svibnja 2023.godine s početkom u 11,00 sati u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini održana je Sveta misa za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta koju je predvodio prof.dr.sc.don Josip Dukić, povjesničar iz Splita.

Ni jaka kiša a ni pljuskovi, mokra odjeća i čarape ,kao i dosta prohladno vrijeme, a sredina je svibnja, nisu pomutili istinsku radost koju je u hodočasnicima iz cijele Hrvatske i inozemstva, probudio prof.dr.sc.don Josip Dukić, povjesničar iz Splita svojom nadahnutom propovijedi kojoj su bili nazočni i članovi URB HVO-a ŽZH, te članovi njihove obitelji.

Naša radost je bila time veća čim smo kročili pred monumentalno zdanje crkve hrvatskih mučenika u Udbini koja je gordo stajala ispred nas u svoj svojoj raskoši i ljepoti bijelog mramornog kamena a poglavito sadržajem unutar nje.

Čovjek kada kroči prvi put u tu crkvu ima osjećaj kako ona čuva i skriva u sebi višestoljetnu tajnu Hrvatske tuge, jada, prkosa, inata i nade svih ovih tisućljeća a poglavito ne tako davnih događanja koja su pokosila Hrvatski narod na Križnom putu počev od Bleiburga, 1945.godine.

I upravo je tim tragom krenuo propovjednik na Svetoj misi don Josip Dukić koji je pozdravio nazočne hodočasnike zahvaljujući im se na velikom broju unatoč jako lošem vremenu, i gdje je propovijed započeo riječima kako je današnja Sveta misa posvećena za žrtve Bleiburga i Hrvatskog križnog puta, na kojemu je bez ikakvog suđenja, pravde i pravice pobijeno na desetine tisuća nevinih Hrvata, žena, djece, staraca, hrvatskih vojnika, a svi su oni bili nečija djeca za kojima su njihove majke ronile teške suze jer ih dosta nije ni prije svoje smrti saznalo gdje su završila njihova djeca, a na današnji dan 14.05.2023.godine se slavi i Majčin dan, kao da se sudbina ili sam Bog pobrinuo da se istog dana slavi Sveta misa za pobijene Hrvate i Majčin dan.

No, od svega je najvažnije istaknuti kako uvijek pa i danas povijest pišu pobjednici što je stara otrcana fraza koja vrijedi i dan-danas, koju nam plasiraju režimski mediji, u rukama pravnih, ideoloških pa čak i bioloških slijednika onog bivšeg totalitarnog komunističkog sustava, gdje se prava znanstvena i povijesna istina o žrtvama Križnog puta skriva a često frizira i gdje se svima onima koji žele otkriti tu istinu utemeljenu na povijesnim činjenicama i dokazima želi zabraniti sjećanje, i gdje se uopće ne smiju otvarati ti arhivi u kojima leže tajne masovnih stratišta i jama diljem Križnog puta na prostoru bivše SFRJ.

Često je u pitanju čuti od tih protagonista ne dokazane tzv. “znanstvene povijesne istine“ samo selektivnu, friziranu istinu a ne istinu iznad koje nema druge istine već one koja jest i koja mora biti. Takvoj selektivnoj istini koja je premještena s mjesta početka stradanja nevinog hrvatskog puka iz Bleiburga u Macelj kojem prisustvuju Hrvatske političke elite koje se pijetetno naslikavaju kako bi pokazali urbi et orbi(gradu i svijetu)kako se oni sjećaju nevinih žrtava koje je Austrijska država počela izmještati sa svog područja na područje Slovenije i RH, do potpune zabrane komemoracije za te žrtve što je konačni cilj vodećih političkih elita Austrije, Slovenije i konačno Hrvatske što se da iz svega zaključiti proteklih godina.

Konačno don Josip Dukić se dotakao termina oprosta kojeg Hrvatski narod stoljećima njeguje praštajući svojim zlotvorima i ubojicama, a malo koji narod u svijetu je stoljećima toliko stradavao kao Hrvatski. Nema dana od postanka svijeta, od Kaina i Abela da netko nije započeo rat i ubijao druge. Postavlja se pitanje zašto ljudi ubijaju druge i čine im zlo a stvoritelj svijeta to nije želio. I danas u Europi i svijetu svaki dan netko ubije nekoga ili se negdje vodi rat u kojemu svatko trpi i gdje nema pobjednika. Sudbina svijeta se određuje ratovima, masovnim stradanjima i ubijanjima.

Referirajući se na Križni put i masovna ubojstva don Josip Dukić se dotaknuo oprosta u kojemu se istinski može oprostiti onima koji su ubijali i činili zlo drugima tek kad se za to steknu uvjeti. A uvjeti znače kako su oni koji su činili zločine i zlo drugima priznali svoje grijehe, za iste se pokajali i zatražili oprost od žrtava i njihovih najmilijih. Ukoliko se nisu ispunili ti uvjeti nema smisla davati nekome oprost ako on sam nije prije toga zatražio oprost i pokajao se za svoje zločine i grijehe.

Nakon tih riječi don Josipa Dukića valjalo bi se dobro zamisliti i promisliti težinu tih riječi imajući u vidu Muku Sina Božjega na Križu Njegovog Uskrsnuća kada je molio svog Nebeskog Oca da oprosti Njegovim mučiteljima jer ne znaju što čine, a da prethodno nije od njih zatražio nikakve uvjete kako bi im oprostio, niti su se oni koliko je poznato pokajali za svoje grijehe, iz čega proizlazi kako oprost ne zahtjeva i ne traži nikakve uvjete jer oprost je najviša razina vjere koju vjernik može udijeliti drugima a poglavito svojim zlotvorima.

Ipak uvjeti oprosta imaju značenje za počinitelje masovnih ubojstava nevinih Hrvata na Križnom putu. Uvjeti oprosta djeluju tek na njih i na njihovu savjest jer oni a ni njihovi potomci nikada neće naći svoj mir dok ne priznaju grijehe njihovih otaca, pokaju se javno za njih i javno zatraže oprost kako bi našli spasenje i mir, a činjenica je kako nitko od pravnih, ideoloških i bioloških slijednika bivših partizanskih i četničkih krvnika s Križnog puta to nije učinio.

Upravo zbog toga takvi slijednici tih krvnika žive u grijehu, nastavljaju griješiti jer im se grijesi množe, sve gori, monstruozniji čemu smo svi svjedoci diljem svijeta, EU, RH, BiH, gdje se izglasavaju i usvajaju protu Božji i protuprirodni zakoni usmjereni protiv ubojstva života što je krajnji cilj kralja laži, zabluda i opsjena Sotone, koji svoje sotonsko kolo svakim danom uvlači sve više malo vjernih i lakovjernih ljudi.

Napuštajući crkvu hrvatskih mučenika u Udbini u svima nama je zaigralo srce zbog sudjelovanja na Svetoj misi gdje smo u jednom trenutku osjetili kako nas negdje iznad kišnih oblaka promatraju duše stotina tisuća naših nevinih Hrvata pobijenih na Križnom putu pjevajući glasno u jedan glas najsnažniju pjesmu nade satkanu u istini iznad koje nema druge istine koja premda zakopana traži svijetlo dana, a dan u kojem smo bili sudionici je jedan od tih dana.

URB HVO-a ŽZH