Susjedni planet naše Zemlje, Venera, krajnje je negostoljubiv za život kakav poznajemo – toksičan, užaren svijet na koji ljudi nikada neće moći kročiti. Unatoč razlikama u nastanjivosti, Venera ima neke zapanjujuće sličnosti sa Zemljom. Oba planeta su približno iste veličine, mase i gustoće i imaju vrlo sličan sastav. Postavlja se, dakle, pitanje: Je li Venera ikada mogla biti nastanjiva? Nova studija je otkrila da ako je Venera ikada imala nastanjive uvjete i tekuću vodu na svojoj površini, to je bilo davno i trajalo je samo kratko prije nego što se planet transformirao u isušeni, suhi svijet kakav je danas.
Planetarni znanstvenici Alexandra Warren i Edwin Kite sa Sveučilišta u Chicagu modelirali su povijest Venerine atmosfere kako bi odredili brzinu i mehanizme gubitka kisika – što je pak otkrilo da ako je planet ikada imao tekuću vodu (u što neki znanstvenici sumnjaju), bilo prije više od 3 milijarde godina. Kakva je sada Venera? Izuzetno je suha i ima vrlo malo kisika. Njezina atmosfera sastoji se od 96 posto ugljičnog dioksida i 3 posto dušika, uz tragove drugih plinova, poput sumpornog dioksida.
Njezina je atmosfera iznimno gusta, s tlakom preko 90 puta većim od Zemljinog, razorena snažnim vjetrovima i kišom sumporne kiseline. A budući da je njezina atmosfera tako gusta, toplina ne može pobjeći. Venera ima najtopliju površinsku temperaturu od svih planeta u Sunčevom sustavu, u prosjeku 464 stupnja Celzijusa. Ranije u povijesti Sunčevog sustava, kada je Sunce bilo manje moćno, Venera je možda bila gostoljubljivija, s jezerima i oceanima tekuće vode. Planetarni znanstvenici žele znati kako i zašto je Venera došla u stanje u kojem je sada; budući da je Venera toliko slična Zemlji – s nekim klimatskim modelima koji sugeriraju da je Venera mogla imati vodu tek prije manje od milijardu godina – razrada njezine povijesti mogla bi znanstvenicima pomoći da shvate koliko je vjerojatno da će naš matični planet slijediti isti put.
Proveli su temeljito testiranje
Nedostatak kisika u Venerinoj atmosferi pomalo je zbunjujući. Da je planet ikada imao tekući ocean, ta bi voda isparila u atmosferu dok se Venera zagrijavala, razlažući se na vodik i kisik putem fotodisocijacije, kemijske reakcije koju pokreće sunčeva svjetlost. Vodik bi iscurio u svemir, ali je kisik trebao ostati. Warren i Kite željeli su znati kamo je taj kisik mogao otići, pa su konstruirali model temeljen na nastanjivoj Veneri. Postavili su vodene oceane na Venerinu površinu, dodali mehanizme koji su mogli pridonijeti gubitku kisika i podesili parametre poput količine vode i vremenskog okvira u kojem je mogla biti prisutna. Pustili su model da radi 94.080 puta, smatrajući ga uspješnim ako su razine kisika, vode i ugljičnog monoksida na kraju rada bile unutar gornjih granica za te plinove u današnjoj Venerinoj atmosferi.
Na kraju je samo mali postotak izvođenja modela bio uspješan, ali pokazali su neke zanimljive trendove. Jedna je mogućnost da se Venerin kisik vezao u ugljik koji emitiraju vulkani da bi nastao ugljični dioksid, ali to se činilo prilično nevjerojatnim. Umjesto toga, činilo se da će kisik najvjerojatnije doživjeti jednu od dvije sudbine: iscuriti u svemir ili ostati potopljen u oksidirajućoj magmi, poput bazalta, na površini planeta. Oceani su morali presušiti prije 3 milijarde godina, ali veličina Venerine prošle vulkanske aktivnosti može biti ograničena količinom radioaktivnog argona koji je još uvijek prisutan u atmosferi planeta. Određivanjem koliko je Venerin vulkanizam bio aktivan u prošlosti, istraživači su mogli procijeniti koliko je vode planet mogao imati.
Odgovor jest da nije mnogo. Venerin ocean nije mogao biti dubok više od 300 metara. To je manje od 10 posto Zemljine prosječne dubine oceana od 3688 metara.
