U povijesti, sad i tridesetogodišnjoj, Prve hrvatske nogometne lige, mnogo igrača steklo je status – ikone. Ne trebamo se podcjenjivati, kroz naše prvenstvo prošlo je uistinu mnogi igrača koji su ostavili trag u beskraju, ostali su u sjećanju navijaća i to je najljepša baština koju smo mogli naslijediti od našeg domaćeg prvenstva. Koje se ne može mjeriti s mnogim europskim ligama, kamoli „ligama petice”, ali domaće je domaće. I najslađe je.
Imali smo mi u svom prvenstvu o zagrebačkog Michael Owena (Mihael Mikić) ali i Ronalda (onog brazilskog) iz Turćinovića. Imali smo silno zanimljivih igrača koji su bili i kvalitetni i dugotrajni, ali nisu mogli do reprezentacije, jer tko bi tijekom onih Ćirinih godina ušao u onaj svjetski renomiran i vrijedan sastav.
Zadržimo se mi na spomenutom Stanku Bubalu. Rođen u Turčinovićima u Hercegovini počeo je igrati nogomet s bratom Zoranom. Nadimak Ronaldo nadjenuli su mu Hajdukovi navijači, kao napadač znao je u sprintu ne predriblati, nego prošarati obranom, protrčati između nekoliko igrača, doći sam pred vratara i zabiti. Baš kao i svojedobno brazilski Ronaldo.
Efikasan i brz igrač
Bio je ošišan na „ježa”, malo sličnosti je i bilo, ka kose nadimak prvi puta pojavio u novinama tako je i ostao Ronaldo iz Turčinovića.
Uvijek dobre volje, raspoložen, nasmijan, pa i na terenu kada je bilo gusto i nervozno. Fakat, bio je prepoznatljiv po tom svom dobrodušnom osmijehu, pa su neki mislili kako je „malo maka”. Pa se pojavila priča da ga je kao malog udario autobus i da se od tada stalno smije…
Naravno, ta priča nije bila istinita. Ali, Stanka Bubala to nije smetalo, on se, tipično za njega, i na te fore smijao. No, zato je mnogim suparnicima pokvario raspoloženja, zaista je bio efikasan i brz igrač. U Hajduku je ostavio fenomenalan dojam. Pa je stigao nakratko čak i do A reprezentacije.
Rekli smo da je bio bolji sprinter nego dribler. A znao je i driblati, naizgled nespretno, ali učinkovito. Sam je objašnjavao zašto izgleda trampav u driblingu.
„Kao mali dječak slomio sam nezgodno desnu nogu, pa sam jako puno vježbao s lijevom tijekom rehabilitacije. Pa više nisam znao koja mi je noga startna za trku, pa i s kojom nogom da uputim udarac. Nekako su mi sve te nespretnosti postale vrline. No, puno je rada bilo da se osposobim za nogomet, na kraju mi je to sve korisno ispalo.
Iz Turčinovića stigao u Široki gdje se pokazao, potom je otišao u Osijek da bi naposljetku bio transferiran u Hajduk. Gdje je procvjetao. A najviše je volio derbije s Dinamom. U kojima bi kod Hajdukovaca redovito bio najbolji, najagilniji. Još 2001. godine dao je u 3-1 pobjedi na Poljudu protiv Dinama i to kakva. Onaj prvi bio je kao od Maradone, a ne od Ronalda. Predriblao je Dinamovu obranu, Sedloskog izbacio varkom tijela, prošao i vratara Butinu i zabio. Bio je to delirij a Bubalo se penjao po ogradi sjeverne tribine.
To su bili zlatni dani Hajduka. Te sezone je Hajduk bio prvak, na koncu konca njegovi pogoci Dinamu su bili odlučujući, kao i u zadnjem kolu protiv Varteksa u gostima kada je Hajduku trebala pobjeda.
„Ma taj gol mi je obilježio karijeru. I danas ga se navijači Hajduka rado sjećaju i čestitaju mi na njemu. U tom trenutku nisam znao koliko je to važan gol, gol koji će nam kasnije donijeti i naslov prvaka, ali za mene je taj trk prema krcatom sjeveru bio najljepši doživljaj u karijeri. Taj trk i doček na Rivi nakon što smo osvojili naslov prvaka u Varaždinu. Bili su to nezaboravni dani, jedna jaka momčad Hajduka s trenerom Vulićem”…
Njegovi počeci nisu bili bajni, on nije prošao klasičnu školu nogometa kao mahom naši najbolji igrači. Štono bi se reklo, bio je samouk. Igrao je prvenstvo Herceg-Bosne;
„Nije se puno treniralo, a nisam prošao pravu školu nogometa, ali vremenom sam usavršio tehniku i navikao igrati na osjećaj, na prirodni talent. Ovo što je meni Bog dao ne može se naučiti. Igralo se u ratnom okruženju, više se bilo u autobusu nego na treningu ili u klubu, bila su to teška vremena”.
Kako je bio najbolji igrač Širokog saznalo se za njega i u Hrvatskoj. Malo je nedostajalo da završi u Hrvatskom dragovoljcu, Stjepan Spajić je imao bliske kontakte s direktorom Širokog, generalom Zlatanom Jelićem. Ali, došao je Antun Novalić iz Osijeka s pravom ponudom za Široki. I evo Bubala u osječkom Gradskom vrtu…
„Bio je to dobar potez, da sam odmah došao u Dinamo ili Hajduk izgorio bih. Ovako sam se navikao na bolje natjecanje i kada sam stigao u Hajduk bio sam najbolji, koliko mogu biti najbolji”, priča Bubalo.
Kada se dublje pogleda njegova karijera zaista je igrao neke antologijske utakmice. Primjerice, u onoj čuvenoj utakmici Rijeke i Osijeka u kojoj je Rijeka na Kantridi morala pobijediti da bi bila prvak ispred Dinama,a u kojoj je Rijeci poništen gol u zadnjim minutama – gol za Osijek zabio je Stanko Bubalo. Na kraju je bilo 1-1 a Dinamo je bio prvak. Bubalo je uništio Rijeku, ne samo sudačka odluka.
Bio je i član te čuvene Hajdukove postave iz 2001 godine kada je Hajduk pobjedom u Varaždinu s 4-2 demolirao Varteks i psotao prvak pred 20 tisuća svojih navijača koji su došli u Varaždin. Bubalo je tada dao dva gola za Hajduk i navijači su ga nosili na rivi. Veli da to nikad neće zaboraviti.
Neće zaboraviti ni utakmicu za Hrvatsku, i to protiv tadašnjih svjetskih prvaka Francuza. Sam se zna smijati, ja primim loptu, a na mene ide Desailly i Thuram, a iza mene Zidane i Deschanmps. Ušao je kao pričuva umjesto Stanića. Sam veli, nije se nadao reprezentaciji, „gdje ću ja kraj Bokšića i Šukera, mislili bi da zaista nisam normalan ako to kažem”.
Karijeru je završio u austrijskom Karntenu. Tamo je opet igrao s prijateljom iz Osijeka, danas i trenerom istog kluba, Nenadom Bjelicom.
„Nenad i ja smo zajedno igrali i u Osijeku, a znao mi je reći – da nisi otišao u Hajduk, bili bismo prvaci s Osijekom. Mi smo vam dobri prijatelji, družili smo se svaki dan. Baš mi je drago što je odličan trener. Gdje god je radio, postigao je dobar rezultat, a to vam dovoljno govori o njegovoj kvaliteti”.
Je li potrebno naglašavati da je Stanko Bubalo u Splitu uvijek specijalan gost? Pa i u Osijeku također!
