Gordana Nakić je nova ministrica u Vladi Hercegbosanske županije. Profesorica je razredne nastave, dolazi iz obitelji u kojoj su još četiri člana prosvjetni djelatnici. Autorica je nekoliko znanstvenih radova o razvoju školstva na našim prostorima pa je za očekivati da će vodeći ovaj resor osobito doprinijeti jačanju kvalitete školstva u Hercegbosanskoj županiji. O toj smo temi danas razgovarali, prenosi Livnovine.com
Tko je nova ministrica?
–Rođena sam 1972. godine u Livnu gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Rat me zatekao na studiju matematike i fizike u Splitu. Po prekidu studija i povratku kući radila sam u općim poslovima Brigade „Petar Krešimir IV“ te sam odlikovana Spomenicom Domovinskoga rata. Od 2005. godine radila sam u OŠ „Fra Lovro Karaulaˮ u Livnu.
Profesorica sam razredne nastave, ali sam veći dio svoga radnog iskustva u školi stekla radeći u Posebnom odjelu.
Od školske 2018./19. godine bila sam savjetnica za razrednu nastavu/vanjska suradnica Zavoda za odgoj i obrazovanje. U časopisima za prosvjetu i kulturu objavila sam nekoliko stručnih i znanstvenih radova te sam suautorica dviju monografija.
Sudjelovala sam na brojnim stručnim usavršavanjima, regionalnom susretu „Pričamo uspješne inkluzivne pričeˮ te više međunarodnih skupova i simpozija za obrazovanje. Ujedno, članica sam Udruge “Hrvatska zvona”.
U iduće dvije godine vodit ćete ovaj resor, u kojem zasigurno ima puno posla. Velika je to obveza i odgovornost. S kojim ciljem ste se prihvatili dužnosti ministrice?
–Slažem se kako je Ministarstvo prosvjete resor u kojem ima puno posla, ali je to i resor s, usudim se reći, najviše izazova. Rođena sam u obitelji prosvjetnih radnika. Točnije otac, majka, dvije sestre i ja smo prosvjetni radnici. Od kada znam za sebe znam i za probleme koji tište prosvjetne radnike i upravo je to razlog zbog kojega sam prihvatila dužnost ministrice. Primarni cilj mi je podići kvalitetu odgojno-obrazovnoga rada. Prosvjetni radnici tijekom povijesti bili su u lošijem položaju nego drugi državni službenici, a zadnjih godina, kako se smanjuje broj učenika, imam dojam da im se nameće osjećaj „viškaˮ i „teretaˮ društvu.
Takav trend svakako treba zaustaviti i promijeniti jer su učitelji/prosvjetni radnici najvažniji čimbenik odgoja i obrazovanja, a kvaliteta rada u učionici stvara se sustavno, strpljivo i mukotrpnim pedagoškim radom. Učitelj 21. stoljeća mora biti svjestan svoje uloge i odgovornosti za uspjeh svakoga učenika, a ako mu namećemo teret brige za radno mjesto i egzistenciju, sigurno ga sputavamo i ograničavamo da dadne maksimum svojim učenicima. Želim reći kako su prosvjetni radnici najveći proizvođači. Oni proizvode buduće liječnike, pravnike, kuhare, automehaničare itd. i svakako zaslužuju više poštovanja i uvažavanja.
Svjesni smo važnosti odgoja i obrazovanja. Kakvo je Vaše razmišljanje o kvaliteti obrazovanja koja se danas nudi mladima u našoj Županiji?
–Razvijenost nekoga društva mjeri se prema njegovu ulaganju u školstvo. Mislim da sam već ovom rečenicom dala odgovor na postavljeno pitanje. Ali bit ću konkretnija. Zakoračili smo u treće desetljeće 21. stoljeća. Tradicionalno školstvo nije moglo zadovoljiti potrebe društva pa su kreatori obrazovne politike pristupili reformi obrazovnoga sustava koja je trebala stvoriti potrebne preduvjete za kvalitetnu školu kako bi svaki učenik razvio maksimum svojih potencijala.
Ove zahtjeve tradicionalno školstvo nije moglo ispuniti zbog preopširnosti planova i programa, dominacije predavačke nastave i frontalnoga oblika rada, memoriranja nastavnih sadržaja kao osnovnoga načina usvajanja znanja te drugih čimbenika koji su za posljedicu imali preopterećenost učenika. Smjernice za promjene trebale su ići k potpuno novom pristupu poučavanja metodologijom usmjerenom na dijete, što podrazumijeva i redukciju nastavnih planova i programa, izbacivanje iz udžbenika suvišnih sadržaja, modernizaciju nastave i učila, stalno stručno usavršavanje prosvjetnih djelatnika, kvalitetniju suradnju na relaciji škola – roditelj itd. Prvi korak, bez prethodno stvorenih preduvjeta, bio je uvođenje devetogodišnjega osnovnog obrazovanja.
Međutim, hvalevrijedan pokušaj reforme školstva nije urodio pravim plodom, a to jasno osjećamo i danas jer osim formalnoga prelaska s osmogodišnjega na devetogodišnje osnovno obrazovanje nije učinjen značajniji pomak u trajnoj reformi školstva koji bi zadovoljio potrebe mladih i vremena u kojemu živimo. Trebalo je i treba ujednačiti uvjete rada u školama kada je u pitanju tehnička opremljenost, a paralelno s tim promijeniti nastavne planove i programe te način poučavanja koji, moram priznati, još uvijek nije usmjeren na dijete.
Što ćete kao ministrica uraditi na osuvremenjavanju nastavnih planova i programa?
–Veliki problem i prepreka kvalitetnom obrazovanju upravo su prenatrpani i zastarjeli planovi i programi te je jedan od prioriteta njihova izmjena. Ministarstvo, bez obzira na stručan kadar u školama koji tvrdim da imamo, ovaj zahtjevan posao ne može obaviti bez pomoći Sveučilišta i Zavoda za odgoj i obrazovanje.
Moram konstatirati da ako uistinu želimo pravu reformu školstva, onda ona treba krenuti od stručnjaka visokoškolskih ustanova koji obrazuju buduće učitelje, a ne od birokratskog aparata koji to pokušava riješiti donošenjem različitih propisa. Problemi prisutni u osmogodišnjem školstvu prisutni su i danas što nam svakako nalaže da ne smijemo zatvarati oči pred ovim izuzetno važnim činjenicama. U tom kontekstu učinit ću sve da aktiviram Sveučilišne stručnjake, Zavod i kadar u školama kako bismo krenuli u osuvremenjavanje nastavnih planova i programa.
Neki će reći da nastava na ovim našim prostorima ne ide baš u korak s vremenom, a posebno kada je riječ o informatici. Je li točno da naši srednjoškolci imaju samo jednom tjedno?
–Slažem se kako nastava na našim prostorima ne ide u korak s vremenom, ali to nema veze samo s brojem sati informatike već je razlog kaskanju puno složeniji i kompleksniji. Što se tiče broja sati informatike srednjoškolci je imaju onoliko puta tjedno koliko je to predviđeno nastavnim planom i programom. Znači opet se vraćamo na gorući problem, a to su nastavni planovi i programi te njihova izmjena kako bi odgovarali vremenu u kojem živimo.
Opremljenost školskih kabineta, barem što se tiče srednjih škola, obveza je županijskoga Ministarstva. Kakva je situacija u tom pogledu?
–Prema informacijama koje imam opremljenost srednjih škola nije sjajna, ali je zadovoljavajuća. Informatičke učionice imaju dovoljan broj računala za izvođenje nastave. Situacija u osnovnim školama različita je od općine do općine. U okviru potpore izvođenju nastave na daljinu Ministarstvo je školama doniralo:
45 prijenosnih računala Dell i Lenovo
27 grafičkih tableta Wacom
60 tableta Vivax
Svakako treba kontinuirano i planski ulagati u škole što je naša dužnost i obveza kao osnivača i što će se svakako činiti i ubuduće.
Često čujemo da obrazovni sustav ne prati dovoljno potrebe tržišta, da obrazujemo kadrove kojim je društvo prezasićeno. Molim Vaš komentar?
–Zbog kadrovskih zahtjeva i standarda opremljenosti, strukovni programi su skupi te je to razlog što strukovne škole ne prate dovoljno potrebe tržišta rada.
Racionalizacijom obrazovnih programa u strukovnim školama, mogućnostima realizacije učenja temeljenoga na radu, a sukladno potrebama tržišta rada treba stvoriti uvjete za jačanje kvalitete strukovnih, a samim tim i izlaznih kompetencija učenika potrebnih za pristup tržištu rada.
Na koji način Ministarstvo i škole prate potrebe tržišta rada i jesu li škole sposobne na brzu transformaciju, mogu li ponuditi kvalitetno obrazovanje za nova zanimanja sukladno ukupnim društvenim promjenama?
–Kao što sam već rekla zbog kadrovskih zahtjeva i standarda opremljenosti škole nisu u mogućnosti pratiti potrebe tržišta rada sukladno društvenim potrebama. Mrežu strukovnih škola potrebno je ustrojiti na način da zadovoljava potrebe tržišta rada, ali i tražiti optimalnu iskoristivost postojećih prostornih, materijalnih i kadrovskih resursa pri čemu svakako treba uzeti u obzir preporuke Zavoda za zapošljavanje, uzeti u obzir županijske razvojne strategije i planove kako ne bi došlo do preklapanja programa obrazovanja, voditi računa o mogućnosti realizacije praktičnoga rada itd. Strukovne škole svakako trebaju potporu u prilagodbi i promjeni ponude obrazovnih programa kako bi ponudile kvalitetno obrazovanje sukladno potrebama tržišta rada.
Dotaknut ćemo se i škole u vrijeme pandemije koronavirusa. Jedno je vrijeme bila organizirana nastava na daljinu. Prvo polugodište imali smo redovnu nastavu u učionicama, a takav model nastavljen je i u drugom polugodištu. Jeste li s obzirom na epidemiološku situaciju zagovornici nastave na daljinu ili ćemo uspjeti školsku godinu završiti održavanjem nastave u učionici?
–Ministarstvo redovno prati situaciju vezanu za koronavirus u školama Hercegbosanske županije. Na kraju prvoga obrazovnog razdoblja, zahvaljujući prosvjetnim radnicima, učenicima i roditeljima koji su se držali preporuka Zavoda za javno zdravstvo, situacija vezana za koronavirus bila je prilično povoljna te se nadam da će tako i ostati. Sudjelovala sam u snimanju nastavnih materijala za realizaciju nastave na daljinu i u njezinoj realizaciji, ali moram jasno reći kako nisam zagovornik te vrste nastave iz jednostavnoga razloga što interakciju između učitelja i učenika koja se odvija u učionici ništa ne može zamijeniti.
Svakako moram pohvaliti svoje kolege koje su sudjelovale u izradi materijala, bez ikakve prethodne edukacije, i uspješno odgovorili zahtjevnim zadacima. Potrebno je zahvaliti i roditeljima koji su preuzeli veliki teret nastave na daljinu i bili partneri bez kojih se nastava ne bi mogla realizirati posebno u nižim razredima osnovne škole. Iskreno se nadam i vjerujem kako ćemo se što prije vratiti uobičajenom načinu života i obrazovanja.
Nažalost, možemo konstatirati da je djece sve manje u našim školama, pa je pretpostaviti da će se u jednom trenutku pojaviti višak prosvjetnih djelatnika. Kako će naše školstvo biti organizirano u skoroj budućnosti?
–Točno je da je u školama sve manje učenika. U ovoj školskoj godini imamo 3849 osnovaca i 2034 srednjoškolca što je ukupno 5883 učenika u cijeloj Županiji. Ovo je zabrinjavajući podatak ne samo za školstvo već za društvo uopće.
Drastičan pad broja učenika u školama je pokazatelj pada nataliteta i iseljavanja stanovništva. Brojevi učenika koji vrtoglavo padaju nisu samo statistički podaci. Oni su crveni alarm, nijemi krik upućen svima nama da počnemo ulagati u obitelj, poduzetništvo, poljoprivredu, industriju, školstvo… kako bismo motivirali majke da rađaju i mlade obitelji da ostaju na svojoj djedovini.
Ako ne bude djece, neće ostati puste samo učionice, ostat će pusta i naše kuće, sela, gradovi. Bojim se kako uskoro nećemo pričati o višku prosvjetnih radnika već o opstojnosti naroda na ovim prostorima. Još uvijek nije prekasno da se nešto učini, ali je vremena sve manje.
Često se spominje racionalizacija školske mreže i posebno ukidanje manjih škola. Razumijemo da je to vrlo osjetljivo pitanje i da je možda prekratak rok od pola mandata za ozbiljnu reformu, ali svejedno pitanje je li se o ovome razgovaralo na Vladi i hoće li doći do ozbiljnije reorganizacije školske mreže?
–Zadnjih nekoliko desetljeća svjedoci smo pada broja učenika zbog čega je godinama aktualna tema koja se odnosi na racionalizaciju školske mreže. Nažalost, ova problematika se gleda površno i u kontekstu zatvaranja malih seoskih škola te ostavljanju prosvjetnih radnika bez posla. Cilj racionalizacije školske mreže ne smije biti zatvaranje škola s malim brojem učenika već unaprjeđenje školstva i podizanje kvalitete nastave kako u budućim ispitivanjima naši učenici ne bi bili pri dnu europske ljestvice.
Ustavno pravo svakoga djeteta je pravo na odgoj i obrazovanje te jednaku dostupnost obrazovanju, što podrazumijeva i primjerenu udaljenost škole od mjesta stanovanja učenika. Razvidno je kako je neizostavna stavka svakako prometna povezanost koja ne bi ugrožavala sigurnost učenika. Osnivači osnovnih škola su općine te one moraju dati prijedloge i sudjelovati u izradi nove školske mreže.
S obzirom na značenje i važnost izrade i donošenja nove školske mreže, ne samo za područje prosvjete već i za lokalne zajednice, demografske i gospodarske prilike u HBŽ-u rješavanju ovoga problema ne smije se pristupiti površno. Kako racionalizacija školske mreže nije samo u domeni prosvjete, već je dio širega društvenog interesa, uputama/smjernicama treba definirati pravac i smjer djelovanja koji će zadovoljiti potrebe svih dionika, a istovremeno osigurati učinkovit i održiv odgojno-obrazovni sustav te unaprijediti kvalitetu nastave na svim razinama odgoja i obrazovanja.
Racionalnim (pre)ustrojem upisnih područja omogućila bi se optimalna iskoristivost postojećih školskih kapaciteta.
Kako bi se realizirao postavljeni cilj – podizanje kvalitete školstva, potrebno je izraditi strategiju djelovanja kojom bi se, između ostaloga, postavili jasni zadaci i ciljevi koji se odnose na uspostavljanje optimalne mreže školskih ustanova u koje će se sustavno i racionalno/promišljeno ulagati.
Ovo je svakako vrlo kompleksno pitanje koje zahtjeva studiozan pristup i dogovor stručnjaka iz različitih područja (lokalne zajednice, školstvo, gospodarstvo, demografija itd.). Je li pola mandata dovoljno da se napravi kvalitetna racionalizacija školske mreže ne znam, ali znam da se sa ovim problemom treba suočiti, prestati pričati i početi raditi na rješavanju.
Neke zemlje u regiji imaju cjelodnevnu nastavu. Između ostaloga to podrazumijeva, recimo, rješavanje domaćih uradaka u školi nakon redovne nastave, osiguranje obroka i izvannastavne aktivnosti. Je li takvo što primjenjivo kod nas?
–Kako bih odgovorila na ovo pitanje moram koristiti termin „optimalna školaˮ koji koliko znam nema u našim pravilnicima, ali bi ga svakako trebalo uvesti. Optimalna škola je škola koja radi u jednoj smjeni. Takva škola ima prostorni kapacitet za produženi boravak ili, kako Vi rekoste, cjelodnevnu školu.
Roditelji su zaposleni, nerijetko se zbog smjena mimoilaze sa svojom djecom, a kada su na okupu umjesto obiteljskoga druženja i igre moraju rješavati domaće zadaće. To svakako nije dobro. Znamo da ima roditelja koji moraju plaćati čuvanje djeteta jer oni ujutro rade pa bi dijete bilo samo u kući do popodnevne smjene.
Optimalna škola koja radi u jednoj smjeni i ima produženi ili cjelodnevni boravak svakako bi riješila puno problema uključujući i nepotrebno plaćanje instrukcija. Smatram kako je ovaj model potreban, primjenjiv, čak i nužan.
Bi li se s primjenom takvog sustava obrazovanja mogla sačuvati radna mjesta prosvjetara, ili omogućila dodatna upošljavanja?
–Primarni cilj otvaranja produženoga boravka treba biti interes djece i roditelja, jer škole postoje zbog djece, a nikako „paravanˮ za očuvanje ponekoga radnog mjesta ili otvaranje novoga. Ukoliko se produženim boravkom ipak sačuva poneko radno mjesto ili otvori novo, to je svakako korisno i poželjno.
Jeste li na početku svoga mandata stigli obići naše škole, i imali sastanak s ravnateljima ili nastavnim osobljem i čuti njihovo mišljenje ili neke nove ideje? Što oni očekuju od vas?
–U ovih 15-ak radnih dana koliko sam ministrica uspjela sam obići škole u Drvaru i održati sastanke s ravnateljima osnovnih i srednjih škola. Plan je naravno obići sve škole i ući u sve zbornice. Mišljenja, prijedlozi, sugestije i konstruktivne kritike mojih kolega prosvjetnih radnika su ono što ću uvijek slušati i uvažavati jer su oni ti koji najbolje poznaju stanje u školstvu.
Što oni očekuju od mene? Kada sam preuzela dužnost ministra moje kolege su mi čestitale, poželjele sreću i rekle ostani to što jesi. Vjerujem da očekuju upravo to što su rekli da ostanem to što jesam – učitelj odnosno prosvjetni radnik. I ako, uz Božju pomoć, to uspijem vjerujem da ću ispuniti njihova očekivanja.
Što će ministarstvo učiniti na usavršavanju prosvjetnih djelatnika, odnosno, koje aktivnosti se provode kako bi nastavno osoblje bilo upoznato s metodama i reformama koje se provode u naprednijim zemljama s dugom tradicijom kvalitetnoga obrazovanja?
–Obveza prosvjetnih radnika je kontinuirano stručno usavršavanje. Ministarstvo je i do sada, u suradnji sa Sveučilištem, Zavodom za odgoj i obrazovanje te pojedinim nevladinim organizacijama osiguravalo stručne edukacije i usavršavanja te će tako nastaviti i ubuduće. Treba naglasiti kako su i za vrijeme epidemije bili organizirani online seminari i edukacije.
Do sada nismo odveć govorili o radu Zavoda za školstvo. Poznato nam je a mu je sjedište u Širokom Brijegu, da je mjerodavno za Zapadnohercegovačku i Hercegbosansku županiju i da bi trebao pružati stručnu potporu odgojno-obrazovnom sustavu. Može li ovaj međužupanijski Zavod objediniti i druge županije u kojima se nastava izvodi na hrvatskome jeziku, odnosno, koliko Zavod može utjecati na poboljšanje i normiranje nastavnoga procesa?
–Točno je što ste rekli o Zavodu i o njegovu sjedištu. Zavod je organizirao stručne edukacije za vanjske suradnike i prosvjetne djelatnike. Radila sam kao savjetnik za razrednu nastavu/vanjski suradnik i mogu nešto reći iz te perspektive. Kao savjetnik za razrednu nastavu održala sam stručne edukacije za razrednu nastavu u Širokom Brijegu i Livnu, nekoliko županijskih stručnih aktiva, ogledne sate u Tomislavgradu i Širokom Brijegu te bila u nekoliko nadzora.
Smatram da je uloga Zavoda u podizanju kvalitete školstva velika. Nemam informacije može li Zavod objediniti i druge županije u kojima se nastava izvodi na hrvatskome jeziku tako da na taj dio pitanja ne mogu odgovoriti. Ono što s pozicije ministra mogu reći je da bih željela da se u Livnu osnuje podružnica Zavoda i na tome ću raditi.
Zora Stanić / Tomislavcity
