U blaganskim trenucima svi nakako imaju naviku jesti malo više, pa se nerijetko može čuti fraza “pojeo sam toliko da ću eksplodirati”. Prema nekim istraživanjima ljudi preko blagdana posebno onih božićnih znaju pojesti i više nego dvostruko od prosjeka.
Za većinu ljudi, najgore što se može dogoditi je da su hlače malo tijesne. No, konzumiraju li neki toliko velike količine da im trbušna šupljina doslovno eksplodira? Odgovor je potvrdan, ili barem prema stručnjacima, moguće. Medicinski izraz za eksplodirani želudac je gastrointestinalna perforacija, koja se događa kada želudac postane pretrpan i pukne.
Nastaje rupa koja oslobađa sadržaj želuca u trbušnu šupljinu, što može dovesti do infekcija, uključujući smrtonosni sepsu. Prosječan želudac drži otprilike jedan litru hrane, ali može se rastegnuti da primi malo više od 3.6 kila u maksimalnom kapacitetu.
Courtney Kalamar, nutricionistica u bolnici Piedmont Henry, pojasnila je to ovako.”Točna količina varira od osobe do osobe. No, prosječan želudac odrasle osobe drži otprilike jedan litru hrane (oko četiri šalice). S obzirom da je želudac izuzetno elastičan, sposoban je držati toliko koliko tri do četiri litre (ili 16 šalica) odjednom”, izjavila je nutricionistica.
Kalamar je još objasnila: “Vašem mozgu treba 20 minuta da registrira sitost i sitost. Za neke, do trenutka kada njihov mozak registrira da su siti, već su pojeli daleko više nego što je potrebno da se osjećaju zadovoljno i umjesto toga se osjećaju napučeno”.
Prader-Willi sindrom
Međutim, ‘eksplodirati’ nije vrlo točan opis, Theresa Strong, direktorica istraživačkih programa u Zakladi za istraživanje Prader-Willi.
Sadržaj želuca ne bi eksplodirao poput balona s vodom. Umjesto toga, stijenka želuca se proteže do točke pucanja.
Strong je objasnila: “Slika koja dolazi u um prilično je senzacionalna i netočna – stijenka želuca proteže se do točke gdje dolazi do nekroze i/ili pucanja.”
Zaklada za istraživanje Prader-Willi zalaže se za osobe s Prader-Willi sindromom, rijetkim genetskim poremećajem kod kojeg pojedinci imaju disfunkcionalni hipotalamus – dio mozga koji regulira stvari poput apetita – što znači da imaju stalnu, nezasitnu glad. Oboljeli od Prader-Willi nemaju instinkt za povraćanje kad se prejedu kao što bi to imao prosječan ljudski organizam.
Ipak, gastrointestinalna perforacija uzrokovana prejedanjem rijetka je, izjavila je Mary Roach, znanstvena spisateljica i autorica knjige “Gulp”.
Bilo je slučajeva
To je zato što bi kod većine ljudi gag refleks “udario” kad bi organ bio pun, objasnila je. Međutim, ljudi s poremećajem prejedanja, bulimijom ili drugim poremećajima prehrane možda su manipulirali prirodnim signalima tijela za glad, sitost i povraćanje, tako da više nisu učinkoviti.
Njihovi trbušni mišići također mogu biti preslabi da bi bili sposobni povraćati, ili im se želudac može smanjiti dovoljno da pukne s manje hrane. Primjerice, 17-godišnji mladić s Prader-Willi sindromom preminuo je na Badnjak 2015. godine pucanjem želuca nakon prejedanja na obiteljskoj godišnjoj zabavi.
I 2003. godine, “pretjerano prejedanje” navedeno je kao uzrok pucanja želuca 49-godišnjaka, što je dovelo do njegove smrti.
