Rano jutro, odlučila sam otići prije Božića i Nove Godine kod dragog mudrog djeda što ga posjećujem.
PIŠE: Žana Alpeza / OTPOR.Media
Nebo vedro nigdje ni oblačka, a kamoli da se snijeg očekuje za Božić. Hodajući po makadamu gledam u drveća na kojima još ima lišća jer nije bilo mraza pa su ostala. Na jednom drvetu zapažam dva gnijezda, jedno ispod drugog za ptice, zastanem na trenutak i gledam par minuta razmišljajući koliko je jednoj ptici bilo potrebno da savije to gnijezdo. I , u sebi kažem Bože hvala ti za sva čuda!
Ima nekoliko kilometara do djedove kuće, a ja neustrašiva sa svojim vjernim psima čuvarima i srcem Andrijice Šimića kroz šumu lagano, ali srcu drago da što prije stignem vidjeti djeda Luku. Bog mi je dao da mogu pješačiti, ali uvijek su mi pogledi lijevo-desno nebili ugledala rano pred rađanje zore možda zeca, lisicu.
Stižem polako do kuće, čak i iz daljine sam vidjela dim, razmišljam nije valjda djed Luka se rano ustao? Već su Baka i Toše se zaigrali jer znaju da smo se približili kući pa me još jače vuku da stignemo. Kucam polagano na vrata da ga ne probudim ako je u dubokom snu, jer pred zoru je najljepše spavati. Uđi, uđi, čujem ga kako mi govori. Uđem, a kako sam vrata počela otvarati tako Baka i Toše preko mojih nogu ravno ka djedu u zagrljaj. Djed sjedi uz šparet Smederevac i dok loži vatru, pucketa vatra čuje se prekrasan zvuk drva. Dok su se oni izigrali, ja sam sjela na stari tronožac isti kao što djed ima, i približila se šparetu i djedi na koju čašicu razgovora. Drago dijete tako on mene zove, a što si se budila tako rano, pitam ja hoćemo li popiti kavu? Ajde ti je napravi onako da bude prava domaćinska, pa ću nešto narezat i zamezit.
Pijemo kavu i tako pričamo, pitam ja ponijela sam ti u ruksaku nekih stvarčica, i da ti malo očistim kuću, donijela sam kolača, nekih dekoracija, svijeća da ti bude za Božić! Vidim u očima kroz svjetlo preko prozora stvara mu se suza…, ne mogu ni ja da izdržim u prsima me steže. Djede, ajde ti namiri svoje blago kad popijemo kavu, a ja ću dotle nešto smisliti. Moram mu misli preusmjeriti, star je, preosjetljiv je, uvijek se bojim da mu se nešto ne dogodi.
Izišao je on do štale sa mojim psima, čujem ja putem im on govori, e dočekat ću i ovaj Božić bez snijega, upirući i gledajući u nebo.
Ja sam do djedovog povratka očistila kuću, unijela drva za jedno vrijeme, zamijesila tijesto za orahovnjaču, jer znam koliko je voli, svega pomalo po kući, i ne okreneš se već je podne. Djed nikada ne “dangubi”, uvijek ima nešto raditi, od podruma, dvorišta, popravci, sve i svašta zna raditi.
U međuvremenu sam i skuhala raštiku koju djed ima u bašči sa suhim rebrima, za prste polizati, da mu bude par dana. Zovem ga ja na ručak, sjedamo za stol, vidi on odmah na vratima da sam ja nešto barem malo mu pomogla. Drago dijete, došla si u cik zore, da mi kuhaš, spremaš, radiš, imaš i ti svoga posla. Dok on to sve meni priča, gledam da mi u smederevcu orahovnjača ne zagori. Kažem, djede evo imaš svega, ja ću doći opet između Božića i Nove godine.
Eh, uzdahnu duboko govoreći mi znam da sam star, i svjestan sam koliko ću još živjeti, ali da mi je vidjeti snijeg za Božić da padne u ovim godinama išao bi pješke na polnoćku. Kad se samo sjetim kako je to nekad bilo drago dijete. Ja sa znatiželjom iščekujem da mi ispriča nekada kada je snjegova bilo više. Znaš počnu padati i početkom prosinca, nekada i prije, pa se unese badnjak, skupimo se svi susjedi i polako pješice u crkvu. Nije to k’o danas da svi dolaze autima, a crkva udaljena par stotina metara. Onda se toplo obučemo, i udubljen u šparet kako pucketa nastavlja on pričati kako bi da još jednom čuje onaj zvuk kad se po snijegu hoda kako škripi.
Kažem ja, djede nema ti više ni zima, i to se promijenilo, ni ja ne pamtim kad je zadnji put bio snijeg za Božić. Zato sam ti donijela djede ovu kuglu, pokazujem mu kada je okrene da pada snijeg, znala sam koliko će ga to obradovati.
Držeći Božićnu kuglu i gledajući umjetni snijeg nadam se da će se prisjetiti svih onih lijepih druženja za blagdane!
Žana Alpeza / OTPOR.Media
