Žana Alpeza – “Nema više sela, sve se to pogospodilo, dragi djede”

PRO Oglas

Često odem posjetiti jednog jako intelektualnog, oštrog, pronicavog uma djeda od osamdesetak godina. Neku večer mi je postavio jedno pitanje koje me zateklo! Kaže, reci mi dijete ima li danas sela?

Odakle da počnem ti pričati, ni ja nisam mnogo stara, a puno toga se izmijenilo. Sinko moj, probaj ti meni barem ono što mi srcu i duši ne daje spokoja reći kako je to tako brzo došlo? Ja sad polako koračam ka osmom desetljeću, samo kad moram odem doktoru, nemam više volje, želje da bilo gdje odem. Kao da gledam neki drugi svijet, pitam se kad idem spavati znam da mi je još malo ostalo vremena, ali da barem mogu razumjeti da mi bude srce mirno. Jeli ostalo još sela drago dijete?

Probat ću, ali ni ja duplo mlađa od tebe nemam odgovora, svojim viđenjem pokušat ću ti reći na što je ovaj svijet danas došao!

-nema više sela dragi djede, mogu li te tako zvati jer nemam odavno djeda i jedva ga pamtim, bilo mi je tek deset godina. Ali, sjećam se njegovih ruku koje su cijeli život radile na polju, mršavog tijela, savijene kičme. Ali, najviše se sjećam njegove čiste duše, i dobrog plemenitog srca. Možeš, zovi me “djede”, u tom momentu mi duša se ispuni veseljem iako znam barem na kratko.

Kako kažeš “nema više sela”? Ima ih, da, ali to nisu sela, to su kuće sa ogromnim građevinama, skupocjenim autima, zapuštenim njivama, i ljudima bez duše, srca, i empatije.

Dragi djede, Bog nek ti podari zdravlje, jer svaki put kad vidim da baku ili djeda odvode u starački dom, jer sinovi i kćeri se ne mogu brinuti o njima razlomi se srce kao jesenji osušeni list.

Razumijem gdje su situacije takve da nemaju možda zbog drugih bolesti mogućnosti, ali oni ne znaju kako je nekome tko je sedamdeset godina živio na svome pragu, ustajati se u cik zore gledajući u vedro nebo puno zvijezda, i biti sretan i zahvalan što sam u svom sobičku. Biti zadovoljan što mogu polako sa svojim štapom otići u staju, i vidjeti svoje blago koje me ranom zorom čeka.

Drago dijete, ne idem ja nikuda, ovdje ću umrijeti gdje sam se i rodio. Djeca ne moraju da se brinu o meni ako sam im teret. Iz očiju samo polagano suze počinju teći ka obrazima. Znam koliko ga ovo boli, pa pokušavam prebaciti na drugu temu. Ma “nećeš ti nigdje”, ajde da ti nastavim pričati… i moj glas jedva nastavlja pričati da mu skrenem misli.

-nema ti više sela dragi djede, svi nekuda žure, a ni oni ne znaju kuda. Nema onih opuštenih dolazaka susjeda jedno u drugoga. Nema iskrenosti, svi nešto sakrivaju, pretvaraju se da su “nešto drugo”. Odavno su se otuđili ljudi iz sela, samo im je par kilometara na selu, a oni ostavljaju kuće i žive u stanu. Bake više ne čuvaju unuke, odavno su vrtići ti koji ih odgajaju.

-nema ti više sela dragi djede, u crkve se ide “samo da se vidi da si došao”, a ne znaju po kojem je Evanđelju bila misa. Jer sramota je djede da svake nedjelje dolaziš u istoj odjeći i obući, sve ti oni pamte tko je šta obukao. U crkvu se daju novci da svećenik pročita tko je dao više novaca za crkvu, pa oni ljudi koji jedva sa svojom plaćom izdržavaju obitelj im bude neugodno. Oni koji dolaze češće na misu zbog svog Bogoslužja, i duševnog mira, su odavno ljudima “ludi, nemaju drugog posla”.

-nema ti više sela, sve se pogospodilo, voze se najnoviji automobili, kupuju se na kredite, djeci se mora “udovoljiti” ono što oni požele, gdje požele, i kako požele! Roditelji su često “manji od makova zrna”, roditelji ih ne smiju zvati kada će se vratiti kući. Loše vrijeme je došlo dobri djede. Sa drhtavom rukom i onim pravim hercegovačkim ravnjakom u ruci drži pri kraju namotani duhan, i sluša mene bez prekida, gledajući u pod.

Pitam ga hoće li ići spavati jer je prošao dnevnik , kaže mi “samo ti dijete pričaj”. U tom momentu meni se skupilo u grlu, i razmišljam koliko je ovo njemu teško da sve to čuje, i njegov život i ono što je njega učinilo kroz odgoj i život, “učinilo plemenitim čovjekom” je teško. Ustajem se i ložim vatru u vjernom smederevcu, duga je noć pred njim!

Mogu li ti nastaviti pričati drugu večer, vidim da bi išao spavati.

Na trenutak razmišljam, ni ja ne mogu shvatiti, pratiti, razumjeti što se događa u današnjem svijetu, a kamoli jednom starom djedu. Gdje sve te promjene vide? Gdje su se izgubile vrijednosti sa sela, druženja, zajedništva, međusobno dijeljenje, ljubav, pomoć kad ti treba? Gdje? Ne znam mogu li i futurolozi odgonetnuti što nas čeka u budućnosti? Razmišljam dok mu se oči polako sklapaju, jer je navikao ići spavati u isto vrijeme, kako da mu ispričam što je sve danas život? Kako da mu ispričam da budem iskrena, da se jedva trunke morala, poštenja, iskrenosti može vidjeti, a o laži da ne govorim. Laž je odavno zamijenila istinu.

Kažem mu laku noć! Spavaj ti dobro, doći ću ja koju večer pa ćemo uz slaninu, krumpire, na pola, kiseli kupus, i uz svog vjerne čuvare Arčija i Tošu doći da pričamo. Izlazeći iz kuće, ostao je pognute glave prema podu vjerojatno razmišljajući što sam mu rekla!

Vrata zatvaram polako da ne škripe pri zatvaranju, i vraćam se kući pješice od djeda sa suzama u očima.

Žana Alpeza / OTPOR.Media

Vaš komentar

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO

Protected by Security by CleanTalk